RATKO KNEŽEVIĆ RAZOTKRIO SVE: EVO KAKO JE SNS NAPRAVLjENA NOVCEM DUVANSKE MAFIJE…
Srpska napredna stranka stvorena je novcem duvanske mafije, koja je time kupila svoju slobodu i brisanje iz kriminalne evidencije, piše Ratko Knežević, u kolumni, koju su prenele današnje podgoričke Vijesti!
Knežević se takođe bavi i izborom Ane Brnabić za mandatara za sastav nove Vlade Srbije. On navodi da izborom Ane Brnabić za novog premijera, Vučić stvara novi apsolutizam u Srbiji, jer zna, da ona nikada ne može stvoriti političku bazu koja bi mogla da ga ugrozi, upravo onako kako je on u penziju poslao svog ključnog političkog partnera Tomislava Nikolića.
Kolumnu Ratka Kneževića prenosimo u celosti:
“ Prošlog tjedna glavna vijest u regiji bila je najava Alekandra Vučića, “moćnog čovjeka iz Beograda” koji pokriva već neko vrijeme i funkcije premijera i predsjednika Srbije, kako za madatara svoje vlade predlaže Anu Brnabić koja je žena, lezbijka i Hrvatica porijeklom s otoka Krka.
Vijest je otišla i preko granica regije pa su se europske i američke agencije i TV mreže zapitale – točno onako kako je to odgovaralo predlagaču – kako to da u konzervativnoj, patrijarhalnoj Srbiji na čelo vlade dolazi žena – lezbijka?
Time konzervativna Srbija koja još uvijek nosi epitet ili brend “loših momaka” iz balkanskih ratova devedestih, patrijarhalna sredina par excellance, kao u svom etosu tako i mnogo važnije u svom mitosu, u kojoj popovi vrlo konzervativne Srpske pravoslavne crkve vode, ako ne glavnu, a ono vrlo važnu riječ, bira jednu mladu ženu, javno deklariranu lezbijku, za svoju buduću premijerku.
No, šta se krije iza toga?
Izbor žene, lezbijke i još Hrvatice porijeklom za njegova mandatara trebao bi ponajprije zadovoljiti Zapad i udariti konačni čavao u perceptivni kovčeg nekadašnje Vučićeve biografije. U tom “ludilu”, kako su ga nazvali njegovi politički neprijatelji u Srbiji, očigledno je da ima sistema.
Izuzetno je to lukavo smišljen potez. Upravo s atributima Ane Brnabić koji Vučiću koriste da se na perceptivnoj ravni on dodvori (opet) Zapadu, ona postaje i ponajbolji mandatar ili budući premijer, u njegovim unutarnjo-političkim ciljevima stvaranja jednog novog apsolutizma u Srbiji u kojem on neće biti više premijer ili “samo” predsjednik, nego “Gospodar Vučić”, kako je to možda, jednom ili više puta, zacrtala njegova nutarnja politička ambicija, dok je prolazio beogradskom ulicom koja nosi taj naziv.
Vučić zna da upravo kao žena, lezbijka i iz obitelji starosjedilaca s hrvatskog otoka Krka, Ana Brnabić nikada ne može stvoriti političku bazu koja bi ga ugrozila, upravo onako kako je on ugrozio i prije neki mjesec u mirovinu poslao svog ključnog političkog partnera Tomislava Nikolića s kojim je 2009. i stvorio partiju koja ih je dovela na vlast.
Još u ljeto 2009. u seriji intervjua za podgoričke Vijesti i beogradski Blic izjavio sam kako je ovaj dvojac, na nagovor tadašnjeg Tadićeva koordinatora obavještajnih službi Srbije i njegova šefa ureda Rakića, odlučio odvojiti se od Šešelja te uz pomoć novca “duhanske mafije” koju je tada predvodio Stanko Cane Subotić, formirati svoju partiju, kojom će jednog dana preuzeti svu vlast u Srbiji.
Još sam tada najavio kako će tim novcem Subotić, koji je tog trenutka bio na Interpolovoj tjeralici, što ju je raspisala Tadićeva policija i tužilaštvo, kupiti svoju slobodu i brisanje iz kriminalnih evidencija u Srbiji, onog trenutka kada ovaj dvojac dođe na vlast. Tako se i zbilo. Priču je prošlog tjedna ponovo aktualizirao beogradski politički tabloid Kurir, njemu odavno nenaklonjen, podsjećajući Vučića kako je i uz čiju pomoć došao na vlast.
U međuvremenu vrijedi podsjetiti kako me je zbog mog svjedočenja na suđenju ubojicama Ive Pukanića, osnivača i tadašnjeg vlasnika Nacionala (kojem je ovo tisućiti broj), na kojem sam, upravo direktno na sudu u Zagrebu optužio Subotića i duhansku mafiju za to sramno ubojstvo, počinjeno u listopadu 2008., Subotić tužio pred visokim sudom u Londonu za izjave na tom svjedočenju, izjave koje su prenijeli skoro svi regionalni, a Boga mi i pokoji značajni svjetski medij.
Subotićevi odvjetnici, ponukani uspjesima takozvanog “libel” turizma koji je, do mog suđenja, omogućavao ljudima sa svih strana svijeta da tuže i uglavnom dobiju višemilijunske iznose u britanskim funtama za klevetu te time operu svoje biografije, očekivali su siguran uspjeh.
Suđenje je trajalo više od tri godine. Za to je vrijeme Subotić otkupio jedan opskurni beogradski info portal E-novine na kome je bjesomučno, prevodeći te tekstove na engleski i francuski jezik, u feljtoniziranoj seriji tekstova, iz dana u dan blatio upravo mene, izmišljajući razne, fantazmogorične priče, uglavnom iz pera Vladimira Bebe Popovića, samozvanog medijskog eksperta koji je trebao biti Subotićevim svjedokom na londonskom sudu, ali nikad se tamo nije pojavio.
Subotićeve i Popovićeve E-novine bile su preteča onoga što je kasnije predsjednik Amerike Donald Trump nazvao “fake news”. E-novine su nedavno, pod teretom dugova i optužbi drugih ljudi, ugašene.
Subotić je izgubio tu tužbu. Londonski Financial Times i druge novine britanske prijestolnice nazvale su tu presudu londonskog visokog suda “prekretnicom” u “klevetničkom” turizmu i britanskom zakonodavstvu.
Kada je trebalo platiti troškove suđenja koji su nakon 3 godine došli do iznosa od 400.000 britanskih funti, Subotić se, dakako, izgubio. Britanski sud tako je 2014. donio novu presudu kojom se Subotića obavezuje da taj dug plati, a ako to ne uradi dobrovoljno, pod prijetnjom pljednidbe imovine koju on ima u Francuskoj i Švicarskoj, to će u ime britanskog suda uraditi francuski i švicarski sudovi.
Nakon tri godine, prošlog tjedna na račune mojih odvjetnika sjelo je 600.000 švicarskih franaka jer su iznosu pridodane i kamate te je to, siguran sam, naljutilo Subotića koji sada uživa ugled jednog od boljih Vučićevih prijatelja u Srbiji.
Svega nekoliko dana kasnije u jednim novinama kojima je vlasnik, Goran Veselinović, Vučićev kum, objavljen je intervju s notornim kriminalcem, osuđenim ubojicom Sretenom Jocićem koji se odaziva na kodno ime iz podzemlja Joca Amsterdam.
U tom intervjuu mene optužuje za više ubojstava počinjenih u Beogradu i Srbiji devedesetih godina, za navođenje NATO-ovih aviona u bombardiranju Srbije 1999. koje sam, po Jocićevoj priči, upravo ja – to zna eksluzivno Jocić – dogovorio na londonskoj konferenciji s Robinom Cookom, tadašnjim britanskim ministrom vanjskih poslova i Madeleine Albright, šeficom američkog State Departmenta.
Još mi Jocić pridodaje atribute da sam glavni “krivac” što je Crna Gora nedavno postala članom NATO-a jer sam po njegovim riječima izmislio cijelu duhansku aferu kako bih namoćnijeg Crnogorca Mila Đukanovića natjerao u tu alijansu. Vjerojatno pravi pisac ovog Jocićeva intervjua, inače voditelj emisije “Ćirilica” na jednoj beogradskoj televiziji i jedan od Vučićevih medijskih savjetnika, Milomir Marić, pokazao je ovim da ima jaču maštu i od Le Carrea, Baldaccia ili Grishama.
I sve bi to bila još jedna novinska priča da se upravo Joci Amsterdamu nije sudilo kao jednom od organizatora ubojstva pokojnog Pukanića, pa je pravomoćno oslobođen za to pred beogradskim, “vučićevim” sudovima, a da mu upravo u hrvatskom zatvoru za to djelo, kao suorganizator i mastermind, ne služi 30 godišnju kaznu njegov kum, Slobodan Đurović.
To već baca drugu dimenziju na taj intervju i nadam se da će se, a i ja ću se potruditi, tim intervjuom pozabaviti i nadležna tijela Republike Hrvatske i Velike Britanije, zemalja čija državljanstva imam i u kojima živim i radim. Pogotovu što u istom intervjuu Joca Amsterdam najavljuje kako će po “matrici” ubojstva Pukanića biti izvršeno i ubojstvo Aleksandra Rodića, vlasnika beogradskog tabloida Kurir koji je odnedavno u otvorenom ratu s Vučićem.
Aleksandar Vučić, bolje nego itko drugi, trebao bi znati iz škole svog životnog iskustva kako se ne može zadugo vladati uz pomoć dviju televizija ograničenog dometa, dva tabloida, marketinških poteza bez supstance i ljudi koji su za oslobađajuću presudu spremni naručiti ili izvršiti ubojstvo nedužnih ljudi koji su se usprotivili apsolutizmu.
Jer dok se u Crnoj Gori “gospodaru” ne smije ništa prigovoriti, to kultura male sredine i njeni maniri ne dozvoljavaju, u višemilijunskoj i “razuđenoj” Srbiji negdje duboko, prije ili kasnije, započne neki podzemni huk protiv gospodar,a zvali se oni Obrenovići, Karađorđevići ili Miloševići koji se širi.
Srbijanci, upoznao sam ih dobro, nikad nisu zadovoljni poretkom stvari, uvijek “glasaju za vlast”, ali kad je izaberu, samo dan nakon toga, počinju protiv nje “hukati” – dok taj huk ne postane nekakav zao vjetar, nekakva jaka dunavska košava koju su osjetili i Milošević i Đinđić, zatim i Tadić. Neminovno je to kako će ga, pogotovo ako ne bude gradio institucije države na uštrb sada svoje već apsolutističke vlasti, osjetiti i Vučić.
Samo se time može objasniti dijalektika unutrašnje promjene kroz istu paradigmu, što je najbolje opisala u svojoj pjesmi Desanka Maksimović: “Srbija je velika tajna; ne zna dan šta noć kuva, niti noć šta zora rađa, ne zna grm šta susedni grm sanja, niti ptica šta se događa između granja.” Tada mu ni Ana Brnabić, njegov sadašnji džoker iz rukava, neće biti od pomoći.
Autor je kolumnista Nacionala i investicioni bankar iz Londona.
(NACIONAL, Zagreb)