Home / U FOKUSU / Počeo je proces koji se neće zaustaviti: Evropa stiče nezavisnost od SAD, oduzimajući im 800 tona zlata koje je Amerika dužna Holandiji i Nemačkoj!

Počeo je proces koji se neće zaustaviti: Evropa stiče nezavisnost od SAD, oduzimajući im 800 tona zlata koje je Amerika dužna Holandiji i Nemačkoj!

zlato- poluge 1
 Dakle, izgleda da lojalnost evropskih saveznika stvarno mnogo vredi. To će SAD koštati otprilike 800 tona zlata koje vraćaju Holandiji i Nemačkoj

Piše: Rostislav Išćenko

Mi često koristimo uopšteni termin Zapad, označavajući njime grupu država koja je apriori neprijateljski nastrojena prema Rusiji, a koju čine SAD i njihovi saveznici.

Ali, američki saveznici ne moraju uvek da se nalaze na Zapadu. Mi i Japan nazivamo Zapadom, a od njega je istočnije samo Tihi okean, kao i Izrael, koji se nalazi na Bliskom Istoku, a u poslednje vreme taj pojam počeo je da obuhvata čak i međunarodne organizacije koje donose odluke u korist SAD i diskriminišu Rusiju.

Uzimajući u obzir tradicionalno američko-evropsko jedinstvo (legalizovano ne samo u obliku vojnog NATO saveza, nego i u formi punopravnog članstva SAD i Kanade u OEBS-u koja je, u stvari, Organizacija za bezbednost i saradnju u Evropi, a ne u Americi) – takvo prošireno poimanje Zapada ima pravo da postoji, ali ono postepeno prestaje da odgovara aktuelnoj političkoj realnosti.

Na tom Zapadu nas ne brinu bliske političke veze SAD i EU, ni to što se Evropa često ne slaže sa Rusijom u pitanjima važnim za međunarodni život. Problem nam stvara faktičko odustajanje zemalja EU od sprovođenja suverene spoljne politike, kako na nivou pojedinačnih država, tako i u formatu čitave Evropske unije koja poslušno sledi put američke diplomatije.

Pojedinačni plamičci samostalnog delovanja, poput separatnog „minskog procesa“ u čiji sastav učesnika SAD nisu uspele da uđu, prvo, ne protivreče strateškim interesima Vašingtona, drugo – ne formiraju sistemski pristup koji bi mogao da se razmatra kao alternativa američkoj diplomatiji.

Odnosno, EU je za Rusiju važna kao geopolitički igrač koji je samostalan, nezavisan od SAD i koji brani sopstvene interese. Imamo sve razloge da smatramo da će takva Evropa biti zainteresovanija za uspostavljanje dobrih odnosa sa Moskvom.

Dakle, iako uticaj SAD neće momentalno i zauvek nestati, ipak će dramatično oslabiti. Vašington neće moći svoju volju da diktira EU već će biti primoran da se dogovara sa Evropom, odnosno – da daje ponude koje su privlačnije u odnosu na ruske. Samo to, lišiće SAD mogućnosti da u svom interesu raspolaže resursima EU i prinuditi ih da troše svoje resurse za održavanje makar privida transatlantskog jedinstva.

Budući da Rusija vodi borbu protiv SAD, a ne protiv EU (za razliku od Vašingtona, Brisel nije proglasio Moskvu za svog glavnog neprijatelja) i u okolnostima odsustva želje za direktnim sukobom nuklearnih supersila, rat se za sada vodi upravo za iscrpljivanje resursa. Isključivanje iz američke kontrole resursne osnove EU i primoravanje Vašingtona da troši resurse na pokušaj da sačuva bar neke pozicije u Evropi označiće veoma ozbiljnu aplikaciju za pobedu.

Prema rezultatima za 2015. može se izvesti zaključak da je počeo proces sticanja nezavisnosti Evrope od SAD. Naravno, to nije sprint – proces je samo krenuo sa mrtve tačke, ali biće ga teško zaustaviti. Pri tom, taj proces se fiksira i u sada najosetljivijoj sferi za SAD – u finansijskoj.

Dobro se sećamo koliko dugo se Nemačka, (neosporni lider EU) borila za pravo da makar vidi svoje zlato koje se čuva u Americi. O njegovom povratku Vašington nije hteo ni da čuje. Ipak, 2013. Berlin je uspeo da se izbori za odluku o povratku u zemlju 674 tone zlata od ukupno 2355 tona koje su čuvane u SAD, Engleskoj i Francuskoj.

Plan je bio napravljen za šest godina i trebalo je da se završi 2019. Berlin je uspeo da u 2013. vrati 5 tona zlata, u 2014 – 151, a već 2015. – 210. Za potpunu realizaciju plana ostalo je da se vrati još 308 tona. Ako se dinamika vraćanja zlata naglo ne uspori, onda bi plan vraćanja mogao prevremeno da se ostvari.

Prvo, po završetku plana u sefovima „Dojče banke“ u Frankfurtu biće skoncentrisano više od polovine nemačkog zlata. Do 2013. na teritoriji Nemačke nalazila se samo jedna trećina rezervi zlata. Drugo, moći će da počnu pregovori o sledećem planu vraćanja nemačkog zlata u zemlju porekla sa realnim mogućnostima da se on završi do 2025.

Zato Amerikanci i nisu hteli da vraćaju ni jednu uncu zlata, jer, kad proces počne, više se ne može zaustaviti. Kao što vidimo dinamika vraćanja već se ubrzava. Zbog repatrijacije zlata istovremeno se zabrinula i Holandija. I njima su takođe počeli da vraćaju istih godina kao i Nemcima – u 2014. Banka Holandije vratila je iz Njujorka oko 130 tona zlata (oko 20% nacionalne zlatne rezerve).

Podsetiću da su tokom 2014. i 2015. SAD vršile posebno jak uticaj na Evropsku uniju, zahtevajući od nje da pojačava antiruske sankcije. Pri tom su Nemačka i Holandija igrale glavnu ulogu u podršci američke politike.

Bez podrške Berlina, sankcije uopšte ne bi mogle da se sprovedu, a Hag je aktivno obezbeđivao informativno-političko praćenje antiruske kampanje koju su pokrenule SAD. Samo učestvovanje Holandije u slučaju sa oborenim „Boingom“ iznad Donbasa mnogo vredi.

Dakle, izgleda da lojalnost evropskih saveznika stvarno mnogo vredi. To će SAD koštati otprilike 800 tona zlata koje vraćaju Holandiji i Nemačkoj.

Glavno je da je – prekršen princip „nikome ništa ne vraćati“. Sada će od Vašingtona tražiti da plati za svaki korak. Dok ga to košta samo vraćanja tuđeg zlata koje su, inače, Amerikanci već smatrali svojim, situacija je još podnošljiva, iako veoma neprijatna. A kad sa tuđim završe, a završiće u doglednoj budućnosti? Kako će tada SAD kupovati lojalnost saveznika?

Naglašavam: sama činjenica kupovine lojalnosti ruši koncepciju globalne dominacije SAD u okviru koje su upravo evropski resursi morali da se koriste za konfrontaciju sa Rusijom. Neće se dugo moći plaćati Evropi evropskim zlatom. Nakon što to zlato skoncentrišu kod sebe i na taj način objektivno sebe ojačaju i oslabe Amerikance koji su to zlato predali, Evropljani će se osetiti samostalnije nego što su danas.

Uz to, SAD sada ne mogu da stvore probleme EU izvođenjem bilo kakve aktivne operacije. Pred njima su predsednički izbori, a Obama mora svuda da se miri.

Bajden navodi Ukrajinu na kompromis (iako neuspešno).

U Siriji su SAD primorane da pristanu na sporazum sa Asadom i faktički na razoružavanje 34 organizacije iz sastava „umerenih terorista“, a još 5 vode pregovore.

Potpuno proamerički Ban Ki Mun 1. marta zahvaljuje Lavrovu ne samo za primirje u Siriji (što je razumljivo) i ne samo za napore u Severnoj Koreji (gde je primirje zaključeno još 1953, ali Rusija i Kina imaju određeni uticaj na njene lidere). Pored toga, Ban Ki Mun izražava nadu da će uz pomoć Rusije uspeti da postignu progres i u Jemenu. Inače, Moskva nikada nije izjavila da je uključena u jemensku krizu. Tamo su angažovani Iran i saudijski saveznici SAD. Potez generalnog sekretara OUN-a predstavlja sondiranje na temu – neće li Rusija pomoći bespomoćnom Obami da nekako izađe iz jemenske situacije u kojoj američki saveznici trpe potpuni poraz.

Sjedinjenom Državama će svet biti potreban najmanje do marta 2017. kada će novoizabrani predsednik početi da definiše svoju spoljnopolitičku strategiju. To je godina dana, a za godinu može mnogo da se uradi.

(Fakti)

Check Also

SKOPLJE DALO ZELENO SVET! SRBIJA ĆE BITI OPKOLJENA..

Na 130. sednici vlade Republike Severne Makedonije odobrena je realizacija vojne vežbe „Odlučan udarac“ koju …