Home / ZANIMLJIVOSTI / ČUDO U MANASTIRU OSTROG: Nije verovao u BOGA, SVECE, bio je veliki bogohulnik, teško se razboleo a onda se desilo…

ČUDO U MANASTIRU OSTROG: Nije verovao u BOGA, SVECE, bio je veliki bogohulnik, teško se razboleo a onda se desilo…

Svake godine, uoči Lučin-dana u svetom Ostrogu, u Gornjem manastiru, može se videti jedan stariji čovek, poodmaklih godina, ali koji se još uvek odlično drži i svojim korpulentnim stasom uspešno nosi na svojim plećima skoro osam decenija života.

Ovaj osamdesetogodišnjak, kad god je u mogućnosti dođe u Ostrog da se pomoli Bogu. Međutim, dan uoči Svetog Luke nikada ne propušta, a da sa velikim strahopoštovanjem i molitvenom usrdnošću ne pristupi ćivotu Svetoga Vasilija, da mu zablagodari što ga je u mladosti iscelio od teške bolesti zgrčenosti tela, i kroz to ga priveo poznanju Boga. To je, u kraju u kome živi, dobro poznati čovek i domaćin, Petar Koprivica.

Ove godine, uoči Sv. Luke, pred samo veče, uđe u kancelariju Donjeg manastira čika Petar, i pošto se sa svima prisutnima pozdravi, reče, da dolazi iz Gornjeg manastira.

Pošto sede izusti: „Danas je, oče igumane, tačno 50 godina, od dana kada sam teško bolestan donijet kod ćivota Sv. Vasilija“. Čuvši ove reči u meni se rasplamti neka radoznalost da iz usta čika Petra čujem o onome što sam negde pročitao, te ga zamolih da nam podrobno ispriča o svom čudesnom isceljenju, posredstvom Sv. Vasilija.

Udovoljavajući želji svih prisutnih, čika Petar ispriča, i ništa ne zataji: „U svojoj mladosti pripadao sam naprednoj struji, kako se tada smatralo, te nisam niušta vjerovao. Odbacivao sam svaku vjeru u Boga. U neku moć Sveca takođe nisam vjerovao. Pri svem tom bio sam poznati hulitelj imena Božijeg. Sve sam psovao i svetinje ismijavao. Ali sveblagi Bog nije dopustio da dugo ostanem u takvom teškom bezakonju.

U januaru 1920. godine teško se razbolim. Moja bolest je bila nepodnošljiva, ne samo za mene nego i za moju familiju. U tim nevoljama umjesto da se obratim Bogu, ja sam sve više i višu hulio na Boga. Uzalud su me roditelji, braća i sestre, odvraćali od psovke i bezvjerija. Bolest se svakim danom pogoršavala, i na kraju počeo sam se grčiti. Uzalud sam se mučio i trošio novac od ljekara do ljekara, od travara do travara, pomoći nije bilo. Naprotiv, muke su bile teške i nepodnošljive. Moji su bili izgubili svaku nadu da ću ikada ozdraviti.

U toku ovih neizdržljivih muka, često su mi govorili i savjetovali da pođem u Ostrog, kod Sv. Vasilija. Dok sam nevolje mogao trpjeti, takve savjete nisam prihvatao, jer u to nisam vjerovao. No, pritiješnjen bolovima i dugom vezanošću za postelju, pristanem da pođem u Ostrog. Sa teškom mukom baš na današnji dan, moj mlađi brat Luka me dovede u Gornji manastir.Pristupih Svetitelju, a potom izađoh napolje, da se malo odmorim.

Mladi jeromonah Boris Kažanegra (sada iguman manastira Praskvice), saznavši potanko o mojoj bolesti, utješi me riječima da će mi Gospod i Sveti Vasilije povratiti zdravlje, ako budem čvrsto vjerovao i iskreno se molio. Potom mi je kod ćivota Svetitelja očitao molitve i svršio bdenije. Noć sam prenoćio u crkvi i na moju radost, baš tu noć osjetim veliku olakšicu.

Sjutradan, sićem u Donji manastir i ovdje mi – pokaza rukom na crkvu – svrše osvećenje masla. Posle ovoga vratim se kući, u Nikšić, sa smanjenim i podnošljivim bolovima. Takvo stanje trajalo je nekoliko dana sve dok jednoga dana nisam ušao u radionicu i vidio da jedan posao nije dobro uradio moj mlađi brat Đorđije.

Tada sam, po mojoj zloj navici, ljuteći se na brata, počeo da vrijeđam ime Božije i Njegovih Svetitelja. I gle čuda! Istog časa nastupe bolovi neuporedivo teži, nego oni prije odlaska u Ostrog. Tada sam se uvjerio, čvrsto i nepokolebljivo, da postoji Bog, koji kažnjava i nagrađuje.

Kajao sam se sa suzama u očima što uvrijedih milosrđe Božije. Suze ne bjehu dovoljne da operu moj grijeh i moju drskost. Stanje moje bolesti svakim danom se pogoršavalo i bivalo sve očajnije. U takvom stanju sam proveo puna četiri mjeseca. Živci su mi prosto gorjeli. Imao sam osjećanje da se nešto zapalilo u meni i na meni. Osim toga, zapaljenje živaca potpuno me je zgrčilo, tako da glavu nisam mogao odvojiti od koljena. U tim neizrecivim mukama dočekah proljeće. Nešto me je neodoljivo vuklo u Ostrog.

To je bila želja i mojih domaćih. I čim popusti zima, moj najmlađi brat Filip, posadi me na konja, i na Teodorovu subotu, noću, prispijem u Gornji manastir. Tu mi je opet pročitana molitva i svršeno bdenije. Kako je osvitala Prva nedjelja Velikog posta to sićem u Donji manastir na sv. liturgiju, gdje se i pričestih. Poslije ovoga, zahvaljujući milosrđu Božijem, onih teških i nesnosnih bolova je nestalo.

Mogao sam se polako kretati. To mi dade snage i podgrija želju da pođem i u manastir Ždrebaonik, da se poklonim i Sv. Arseniju. Bog mi dade snage te i tu želju ispunih. Iz manastira Ždrebaonika sam se vratio kući. Bolovi ne bjehu potpuno nestali, ali bjehu podnošljivi. No, sada sam se obazrivo čuvao da ne bi opet nečim razgnjevio Boga. U milost i kaznu Božiju više nikada nisam posumnjao. Trudio sam se da živim po zakonu Božijem. Poste sam postio, Crkvu posjećivao i često molio sveštenike da mi čitaju molitvu za potpuno ozdravljenje. I ukoliko sam pobožnije živio, utoliko se moje zdravstveno stanje poboljšavalo, ali se ispraviti nisam mogao za duže vrijeme.

Tih dana zaželim da još jedanput pođem u sveti Ostrog. Ovog puta sa mnom je pošla moja sestra. I ovom prilikom pred ćivotom Sv. Vasilija pročitana mi je molitva. Poslije ove molitve ja se osjetim potpuno zdravim. Toplo se zahvalim Bogu i Svetitelju na iscjeljenju, i svojim nogama vratim se kući kao nanovo rođen dušom i tijelom.

Od tada do danas, ta bolest mi se nikada više nije povratila. Ova istinita povjest zbila se 1922. godine. Uvijek sam blagodaran Sv. Vasiliju za svoje iscjeljenje, a isto tako neprekidno mu blagodarim što me je kroz bolest privikao pokajanju“ – završi istinitu povjest o sebi čika Petar.

– A ona kapija od gvožđa, u Gornjem manastiru kažu da je Vaš prilog manastiru Sv. Vasilija, u znak zahvalnosti za iscjeljenje, dodadoh čika Petru.

„Da, kada je stari manastir izgorio, reče čika Petar, dugo sam molio tadašnjeg starešinu manastira, oca Leontija, da mi dozvoli da za potrebe Gornjeg manastira uradim nešto svojom rukom, za uzdarje Svetom Vasiliju, za svoje iscjeljenje. On mi dozvoli te napravih onu gvozdenu kapiju, koja i danas postoji“.

Check Also

SRPSKI „STOUNHENDŽ“ SAKRIVEN U CERSKOJ ŠUMI: TEK IZ VAZDUHA SE VIDI O ČEMU JE REČ, STRUČNJACI NE VERUJU ŠTA VIDE…

Ostaci praistorijske arhitekture dobro su sakriveni u cerskoj šumi. Od centra Desića, lokalitet je udaljen …