Home / ZANIMLJIVOSTI / Ispovest štićenika kuće: Grešku roditelja ne bih ponovio..

Ispovest štićenika kuće: Grešku roditelja ne bih ponovio..

Dragoljubu Mihailoviću ostaće večita nedoumica kako deci obično počinje dan. Da li se tada kaže „dobro jutro mama“, da li ona poljubi svoju decu, pomazi ih, sprema doručak, dok se tata užurbano oblači za posao…

dragoljub-covekFoto: SHUTTERSTOCK

Ili je to doba dana rezervisano za crtaće, dugo izležavanje u pidžami, razgledanje prolaznika sa balkona, odlazak u vrtić. Dragoljub je odrastao u Domu za decu bez roditeljskog staranja „Drinka Pavlović“ na Senjaku.

Dragoljubu su roditelje zamenili vaspitači, ali zbog toga je, kaže, srećan. Izrastao je u obrazovanog, samosvesnog mladića

Dragoljuba su svako jutro u pola sedam budili vaspitači, spremao je krevet i odlazio u školu. Po podne je radio domaće zadatke, posle pet sati se igrao u dvorištu, u sedam je bila večera, a spavanje u osam.
Sa smeškom se priseća avantura na putu do škole „Stefan Nemanja“, nesmotrenih, ali nikada preozbiljnih nestašluka.

– Mnogo nas je bilo, pa niko nije smeo da nas dira. Prvih dana, kada sam krenuo u školu, svi su me gledali čudno, čuli su, znali su da sam iz doma. Ja sam uvek bio šaljivdžija, volim da se zezam, pa sam brzo imao puno drugova – počinje priču za potral „Žena“ ovaj sada uspešni dvadesetdevetogodišnji mladić, kom su ostala još dva ispita, a do kraja godine čeka ga diplomski na Sportskoj akademiji.

Dragoljub ima stalan posao u privatnoj firmi, radi i honorarno kao ragbi trener sa petlićima kluba „Singidunum“, planira letovanje, mašta o svojoj porodici, ženi koja će biti zanimljiva, pedantna… Ali njegov put nije bio lak ni jednostavan. Ipak, on je, kako kaže, davno prihvatio da su neke stvari morale da se dese − dogodile su se. Više ne traži objašnjenja i samo gleda ispred sebe. U neki osvit boljeg dana.

BLEDA SEĆANJA

Iako je rastao u Domu, njegovi roditelji, Slobodan i Vesna, nisu ga ostavili. Obuzeti svojim životima, oni su ga zanemarili. Kao i njegova dva brata i sestru.

Živeli su u nemaštini. Majka je bila domaćica, otac sezonski radnik. Nekada je imao posla, često ne.
Iako je imao samo dve-tri godine, Dragoljub pamti da je tada bio u domu u Beloj crkvi. To su samo bleda sećanja. A nikada nije ni pitao roditelje šta se dogodilo, ko je i posle koliko vremena došao po njih, kada su se braća, sestra i on vratili kući, zašto su i kako, uopšte, otišli…

Jedno vreme slušao je oca, pa majku, koji su se međusobno optuživali – on nju da ga je varala, ona njega da je pio. Majka je nekoliko puta odlazila od kuće. Skroman dom od slame i blata u selu Kovačevac, kod Mladenovca, često je bio pust.

– Ne znam gde je išla. Nekoliko puta nas je ostavljala. Ne sećam se jasno svega − šta smo mi radili kada ona nije bila tu. Poslednji put je nestala i nije se javljala devet godina. Ostali smo sa ocem. O nama je brinula njegova majka koja je bila stara. I stric nas je obilazio. Nekada nismo imali šta da jedemo.

Socijalni radnicu su nas, decu, tražili nekoliko puta. To znam. I znam da su hteli da nas odvedu, a mi smo bežali. Nismo hteli da idemo jer je tada bila aktuelna serija „Sivi dom“ i mislili smo da je u domu stvarno kao na televiziji – priča Dragoljub.

A onda su ih jednog dana presreli na ulici. Dečaci su se vraćali iz škole. Dva sredovečna muškarca su ih „spakovala“ u kola. Njihova prestravljena dečja srca bila su uznemirena, strah ih je obuzeo. Između panike i užasa, samo su čuli da ih vode u Beograd i da će im tamo biti bolje.
To je ono čega se seća Dragoljub.

Zna samo da je tog dana na sebi imao kratak šorts, majicu, patike. Nosio je sa sobom veliki blok za crtanje.

PRVO TUŠIRANJE

Kada je došao u Beograd prvi put se tuširao. Do tada se kupao u koritu. Sledećeg dana vaspitači su ga odveli u ogromnu prodavnicu i rekli mu da izabere sve što poželi. Bila je to kupovina kakvu pamti. Svašta je spakovao u korpu. Bio je srećan jer je imao stvari o kojima je samo maštao. Imao je i tri obroka dnevno. To ga je radovalo, pošto je do tada maštao da bude pekar.

– Valjda sam kao mali stalno bio toliko gladan, da sam mislio da ću, ako budem postao pekar, imati šta da jedem – priča u dahu dok priznaje i da mu je drago što je rastao u domu od 1989. do 1999. Obrazovao se. Da nije ostao, ne bi ništa od toga bilo.

Njegova braća i sestra su imala drugačiji put. Prvo je stariji brat pobegao, otišao je kod majke, a kasnije su i drugi brat i sestra to učinili.

– Najstariji je autolimar, a srednji brat i sestra su završili osnovnu školu. Viđamo se, obilazam ih kad god imam vremena, ali nikada ne pričamo o roditeljima. Redovno sam u kontaktu i sa stricem. Pre dve nedelje sam bio kod tetke u Smederevskoj Palanci. Od nje sam dobio svoju prvu sliku iz perioda kada sam bio sasvim mali.

Majka od 1989. živi u Svilajncu. Ima još dve ćerke sa drugim čovekom. Kada se sretnu, samo se pozdrave, suzdržano pričaju.

Otac je umro pre šest godina, a Dragoljub ne zna od čega i kako. Njegovi roditelji su zapravo bili supružnici do očeve smrti.

– Nikada se nisu razveli. To znam. Majka se i danas rastuži kada me vidi, ali ja prema njoj ne osećam ništa. Iskreno, smešno mi je što se ona tako ponaša. Kada je trebalo, nije bila tu za nas. Neko drugi se zauzeo za mene. Zato, iskreno, ništa ne osećam prema njoj.

Distanca i hladnoća sa kojom priča o roditeljima, nekad i Dragoljuba brine. Zbog toga se čak i sam obraćao pedagozima i psiholozima, ali je uvek dobijao odgovor da je sa njim „sve u redu“. Kad razmišlja o roditeljima u jedno je samo siguran − njihovu grešku nikada ne bi ponovio.

DIREKTOR DOMA MU JE BIO KAO OTAC

U razgovoru za portal „Žena“ Dragoljub kaže da mnogo duguje Zoranu Milačiću, direktoru Doma za decu bez roditeljskog staranja u Zvečanskoj ulici. On je prvi čovek koji mu je ponudio nagradu, koji je sa njim razgovarao i u koga ima mnogo poverenja. Jedno vreme, dok je bio u domu na Senjaku, imao je problema sa tadašnjim direktorom i socijalnim radnikom.

Tada je bilo i batina i psihičkog maltretiranja. A onda se pojavio Milačić. U Domu u Zvečanskoj 52 proveo je sedam godina tokom kojih je završio srednju školu i prvu godinu Akademije.

O tome koliko ga uvažava svedoči i činjenica da je Dragoljub odmah, na njegov poziv da za „Ženu“ ispriča svoju priču, iako još na bolovanju zbog operacije stopala, došao u našu redakciju.

– Sve za direktora – rekao je objašnjavajući da su njih dvojica povezani i interesovanjima za sport, a na neki način su i kolege.
– Klub u kome treniram decu jer osnovao Centar, to su sve deca iz Doma i ja sam sada na neki način radnik ustanove iz koje sam potekao. Volim decu i da radim sa njima. A sada kada sam na bolovanju, oni me zovu, pitaju kada ću da se vratim, pa sam uvideo i da sam ja njima drag.

Ili je to doba dana rezervisano za crtaće, dugo izležavanje u pidžami, razgledanje prolaznika sa balkona, odlazak u vrtić. Dragoljub je odrastao u Domu za decu bez roditeljskog staranja „Drinka Pavlović“ na Senjaku.

Dragoljubu su roditelje zamenili vaspitači, ali zbog toga je, kaže, srećan. Izrastao je u obrazovanog, samosvesnog mladića

Dragoljuba su svako jutro u pola sedam budili vaspitači, spremao je krevet i odlazio u školu. Po podne je radio domaće zadatke, posle pet sati se igrao u dvorištu, u sedam je bila večera, a spavanje u osam.
Sa smeškom se priseća avantura na putu do škole „Stefan Nemanja“, nesmotrenih, ali nikada preozbiljnih nestašluka.

– Mnogo nas je bilo, pa niko nije smeo da nas dira. Prvih dana, kada sam krenuo u školu, svi su me gledali čudno, čuli su, znali su da sam iz doma. Ja sam uvek bio šaljivdžija, volim da se zezam, pa sam brzo imao puno drugova – počinje priču za potral „Žena“ ovaj sada uspešni dvadesetdevetogodišnji mladić, kom su ostala još dva ispita, a do kraja godine čeka ga diplomski na Sportskoj akademiji.

Dragoljub ima stalan posao u privatnoj firmi, radi i honorarno kao ragbi trener sa petlićima kluba „Singidunum“, planira letovanje, mašta o svojoj porodici, ženi koja će biti zanimljiva, pedantna… Ali njegov put nije bio lak ni jednostavan. Ipak, on je, kako kaže, davno prihvatio da su neke stvari morale da se dese − dogodile su se. Više ne traži objašnjenja i samo gleda ispred sebe. U neki osvit boljeg dana.

BLEDA SEĆANJA

Iako je rastao u Domu, njegovi roditelji, Slobodan i Vesna, nisu ga ostavili. Obuzeti svojim životima, oni su ga zanemarili. Kao i njegova dva brata i sestru.

Živeli su u nemaštini. Majka je bila domaćica, otac sezonski radnik. Nekada je imao posla, često ne.
Iako je imao samo dve-tri godine, Dragoljub pamti da je tada bio u domu u Beloj crkvi. To su samo bleda sećanja. A nikada nije ni pitao roditelje šta se dogodilo, ko je i posle koliko vremena došao po njih, kada su se braća, sestra i on vratili kući, zašto su i kako, uopšte, otišli…

Jedno vreme slušao je oca, pa majku, koji su se međusobno optuživali – on nju da ga je varala, ona njega da je pio. Majka je nekoliko puta odlazila od kuće. Skroman dom od slame i blata u selu Kovačevac, kod Mladenovca, često je bio pust.

– Ne znam gde je išla. Nekoliko puta nas je ostavljala. Ne sećam se jasno svega − šta smo mi radili kada ona nije bila tu. Poslednji put je nestala i nije se javljala devet godina. Ostali smo sa ocem. O nama je brinula njegova majka koja je bila stara.

I stric nas je obilazio. Nekada nismo imali šta da jedemo. Socijalni radnicu su nas, decu, tražili nekoliko puta. To znam. I znam da su hteli da nas odvedu, a mi smo bežali. Nismo hteli da idemo jer je tada bila aktuelna serija „Sivi dom“ i mislili smo da je u domu stvarno kao na televiziji – priča Dragoljub.

A onda su ih jednog dana presreli na ulici. Dečaci su se vraćali iz škole. Dva sredovečna muškarca su ih „spakovala“ u kola. Njihova prestravljena dečja srca bila su uznemirena, strah ih je obuzeo. Između panike i užasa, samo su čuli da ih vode u Beograd i da će im tamo biti bolje.

To je ono čega se seća Dragoljub.

Zna samo da je tog dana na sebi imao kratak šorts, majicu, patike. Nosio je sa sobom veliki blok za crtanje.

PRVO TUŠIRANJE

Kada je došao u Beograd prvi put se tuširao. Do tada se kupao u koritu. Sledećeg dana vaspitači su ga odveli u ogromnu prodavnicu i rekli mu da izabere sve što poželi. Bila je to kupovina kakvu pamti. Svašta je spakovao u korpu. Bio je srećan jer je imao stvari o kojima je samo maštao. Imao je i tri obroka dnevno. To ga je radovalo, pošto je do tada maštao da bude pekar.

– Valjda sam kao mali stalno bio toliko gladan, da sam mislio da ću, ako budem postao pekar, imati šta da jedem – priča u dahu dok priznaje i da mu je drago što je rastao u domu od 1989. do 1999. Obrazovao se. Da nije ostao, ne bi ništa od toga bilo.

Njegova braća i sestra su imala drugačiji put. Prvo je stariji brat pobegao, otišao je kod majke, a kasnije su i drugi brat i sestra to učinili.

– Najstariji je autolimar, a srednji brat i sestra su završili osnovnu školu. Viđamo se, obilazam ih kad god imam vremena, ali nikada ne pričamo o roditeljima. Redovno sam u kontaktu i sa stricem. Pre dve nedelje sam bio kod tetke u Smederevskoj Palanci. Od nje sam dobio svoju prvu sliku iz perioda kada sam bio sasvim mali.

Majka od 1989. živi u Svilajncu. Ima još dve ćerke sa drugim čovekom. Kada se sretnu, samo se pozdrave, suzdržano pričaju.

Otac je umro pre šest godina, a Dragoljub ne zna od čega i kako. Njegovi roditelji su zapravo bili supružnici do očeve smrti.

– Nikada se nisu razveli. To znam. Majka se i danas rastuži kada me vidi, ali ja prema njoj ne osećam ništa. Iskreno, smešno mi je što se ona tako ponaša. Kada je trebalo, nije bila tu za nas. Neko drugi se zauzeo za mene. Zato, iskreno, ništa ne osećam prema njoj.

Distanca i hladnoća sa kojom priča o roditeljima, nekad i Dragoljuba brine. Zbog toga se čak i sam obraćao pedagozima i psiholozima, ali je uvek dobijao odgovor da je sa njim „sve u redu“. Kad razmišlja o roditeljima u jedno je samo siguran − njihovu grešku nikada ne bi ponovio.

DIREKTOR DOMA MU JE BIO KAO OTAC

U razgovoru za portal „Žena“ Dragoljub kaže da mnogo duguje Zoranu Milačiću, direktoru Doma za decu bez roditeljskog staranja u Zvečanskoj ulici. On je prvi čovek koji mu je ponudio nagradu, koji je sa njim razgovarao i u koga ima mnogo poverenja. Jedno vreme, dok je bio u domu na Senjaku, imao je problema sa tadašnjim direktorom i socijalnim radnikom.

Tada je bilo i batina i psihičkog maltretiranja. A onda se pojavio Milačić. U Domu u Zvečanskoj 52 proveo je sedam godina tokom kojih je završio srednju školu i prvu godinu Akademije.

O tome koliko ga uvažava svedoči i činjenica da je Dragoljub odmah, na njegov poziv da za „Ženu“ ispriča svoju priču, iako još na bolovanju zbog operacije stopala, došao u našu redakciju.

– Sve za direktora – rekao je objašnjavajući da su njih dvojica povezani i interesovanjima za sport, a na neki način su i kolege.
– Klub u kome treniram decu jer osnovao Centar, to su sve deca iz Doma i ja sam sada na neki način radnik ustanove iz koje sam potekao.

Volim decu i da radim sa njima. A sada kada sam na bolovanju, oni me zovu, pitaju kada ću da se vratim, pa sam uvideo i da sam ja njima drag.

Check Also

ŽIVOTNA PRIČA SRPSKOG GASTARBAJTERA: Vratio se iz Čikaga posle 23 godine, evo šta sada misli o životu u Srbiji

Mnogi ljudi iz Srbije tokom devedesetih godina otišli su trbuhom za kruhom u inostranstvo. Među …