Legendarni hrvatski pisac bez dlake na jeziku, otkriva šta je uzrok razdora i mržnje Hrvata prema Srbima…

Igor Mandić, hrvatski pisac, esejicta, feljtonista i kritičar, nedavno je objavio novu knjigu koja se zove „Predsmrtni dnevnik“.

Ova jedinstvena i neobična knjiga je svojstvena „encikopedija smrti“ – kojojm se Mandić bavi od antičkih vremena do danas. Počeviši od promišljanja o Epikuru, pa sve do smrti hrtvaskih književnih velikana ali i sopstvenih bolnih iskustava (smrt ćerke), Mandić je stvorio čudesan dnevnik umiranja.

On je tim povodom dao intervju novinaru „Express-a“ Borisu Rašeti.

Govorio je o knjizi, ali i o načinu na koje bilo koje društvo pamtii doživljava pisca.

– Puno je značajnijih ljudi, mojih suvremenika ili onih koji su bili prije mene, koje sam obožavao, znajući koliko vrijede, ali su pali u zaborav. To je izgleda u ljudskoj prirodi. Ne mislim da je to isključivo u prirodi hrvatske publike i naroda, nije. To je svjetska pojava. Knjiga, inače, nije nekrolog političkom projektu, ali polemički komentari objavljivani pod naslovom ‘Non serviam’ jesu. Oni su ovdje našli pravo mjesto kao, to ste dobro primijetili, neka vrsta osmrtnice jednom projektu.

Na pitanje kako njegov nekrološki pristup odgovara i samoj slici Hrvatske, iz koje kao i iz Srbije odlaze mladi, Mandić odgovara:

– Ja sam primijetio jednu čudnu činjenicu, kako se sudbina ironijski poigrala s nama. Otprilike onoliko Srba koliko smo istjerali, što istjerali, što pobili tijekom takozvanog Domovinskog rata, otprilike se toliko Hrvata kasnije iselilo. Otprilike, između 250 i 400 tisuća s jedne i druge strane je nestalo, nisu više tu. Koliko je Srba otišlo, toliko se Hrvata, više-manje mladih Hrvata, iselilo iz zemlje. Situacija se nekako ujednačila. Hrvatska je opet na nuli. Sudbina nam se narugala i opalila nam ćušku.

Mandić se na pitanje novinara da li se možda danas okrenuo veri, okomio na istu:

– Ma ovo zvuči grozno, ali ja tvrdim da je Biblija knjiga koja je upropastila Europu. Neki drugi je smatraju svetom i najvećom knjigom svih vremena no kršćanstvo jer kao religija koja je u Europu uvezena s Bliskog istoka – kršćanstvo nije nastalo u Rimu, nego u Jeruzalemu – upropastila je dotadašnji grčko-rimski svijet koji je, doduše, imao svojih politeističkih mana.

Odgovorio je i kako se dogodilo:

– Zato što ga je zakrvilo! Najprije je ljudima pružilo lažnu nadu u spasenje, a zatim ih optužilo za to spasenje pripisujući svima krivnju za istočni grijeh. Smrt je kazna za seksualnost, što su tek kasnije shvatili frojdovci. To je religija koja prijeti smrću, kao osvetom za griješni život. Pa to je jezivo. Kakva je to religija koja ne može vjerovati u nekog dobrog boga, nego vjeruje u zlog boga koji nas kažnjava? Strah od boga je ono što je upropastilo Europu, a druga je stvar što je kasniji crkveni raskol 1054. bio najgora stvar koja se dogodila. Popovi u mantijama posvađali su se oko neke pogače, potom razdijelili istočnu i zapadnu crkvu, da bi iz nje izašle sve ove nevolje s kojima imamo posla sve do danas. I takozvani Domovinski rat je proizašao iz tog raskola.

… Crkva je uzrok razdora i mržnje između nas i naših istočnih susjeda, s kojima navodno nećemo dugo biti prijatelji, kako to reče naša predsjednica. Puno će vode proteći Savom i Dunavom, rekla je. Ja to tumačim ovako: Prijatelji ćemo biti, ali vrlo važno, biti prijatelji. Bit ćemo jedna država! Prijatelji ćemo biti s Islandom i s Burundijem. ali ćemo prije ili poslije biti jedna država.

Najzad, na pitanje da li postoji opasnost od novih sukoba ovde, Mandić odgovara optimistično. Ljudi više nemaju toliko čvrste ideale zbog kojih bi se sistem srušio – što je i dobro. Nema više „svetih krava“ kao što su to u Jugoslaviji bili Tito, JNA, bratstvo i jednistvo.

-Radi se na tome da se desakraliziraju ti pojmovi svetih krava, prije ili poslije će to puknuti kao tanka staklena figurica pod pritiskom staklene noge. One svete krave iz mračnih vremena, dakako mračnih, stvorene su u krvavoj narodnooslobodilačkoj borbi, nošene revolucionarnim erosom, s čvrstom ideološkom strukturom mišljenja i dugogodišnjim kadrovskim radom od najnižih slojeva, radnika i težaka do službenika i intelektualaca, ustrajnim rovarenjem, jer je jedino tako bilo moguće stvoriti bazu za revoluciju. E te svete krave su nešto sasvim drugo od ovih koje su stvorene slučajno.- zaklučuje Mandić.