Web-Tribune.com Vaše mesto za novosti…
Napad na petrogradski-peterburški metro je mnogim izvještačima i ad hok analitičarima bezbjednosti ponudio jednostavne i lake odgovore:
Prvo, ko je izvršio napad? Klasika.
Bradata faca sa vrata napadnutog voza, sama za sebe daje odgovor. Čak i Fejsbuk, Tviter i druge društvene mreže otkrivaju nam radost Islamske države i samo je pitanje trenutka kada će neko, u ime ove vojno-političke organizacije, preuzeti „odgovornost“ i „zasluge“ za ovo djelo.
Drugo, zašto?
Pa Rusija u Siriji je donijela potpuni preokret u stanju na terenu i omogućila legalnoj i legitimnoj sirijskoj vladi da tok rata učini povoljnijim za sve one koji žele opstanak Sirije u koliko-toliko sekularnom i građanskom formatu – u skladu sa iskazanom i potvrđenom voljom svojih građana.
Treće, gdje? U najvećem gradu na sjeveru planete, gradu sa preko pet miliona stanovnika – drugom po veličini u Rusiji ali i gradu u kojem je taj dan, u Streljni, peterburškoj predsjedničkoj rezidenciji, državničke poslove obavljao predsjednik Vladimir Putin.
I mnoga druga pitanja imala su jednostavne i prihvatljive odgovore – teroristički akti u Rusiji dešavali su se i ranije.
Djelovanje radikalnih islamista na Kavkazu, ranije u Čečeniji a danas u Dagestanu i Ingušetiji – napadi na moskovske aerodrome, policijske stanice i civilne objekte, brojniji su bili u Rusiji, dok još Rusija nije ni pokušavala čak ni pomišljala da se vojno angažuje u Siriji.
Ruska Federacija je na sve terorističke akt, uvijek odgovarala institucionalnom primjenom vlastitog zakonodavstva.
Za razliku od Amerikanaca koji su medijskom agresivnošću nesposobnost vlastitih institucija i vlastitu odgovornost uvijek prikrivali prizemnim, patetičnim patriotizmom i antiislamskom histerijom.
Rusija to nikada nije radila – štitila je državu i istraživala terorizam kao kriminalni akt, ne dozvoljavajući sukobe među svojim građanima, sukobe na religijskoj osnovi.
Zato su, vrlo uspješno, vlada Ruske Federacije i predsjednik Putin gradili i čuvali partnerstvo i bratstvo Rusa i muslimana, u Kazahstanu sa Nur Sultanom Nazarbajevim, ali i u Čečeniji, pa čak i na tlu nekadašnje Gruzije, u Abhaziji, u kojoj su Rusi i Ruska Federacija branili muslimane od prozapadnih jastrebova, čiju politiku je simbolizovao Mikhail Sakašvili.
I na drugim mjestima, predsjednik Putin je uvijek isticao saradnju Rusa i muslimana na tlu Rusije ali i van nje.
Danas svoje najvažnije državne interese, zahvaljujući pomoći Rusije, štite dvije velike muslimanske zemlje: Iran i Turska, ali i mnoge manje, koje sada žele otvorenu i pouzdanu saradnju.
Zato ovaj teroristički akt nimalo nije slučajan a ni jednostavan.
Svakako, izvršilac može biti radikalni islamista i on to vjerovatno i jeste.
Ali ako su baš sve mačke u mraku crne, ne znači da to treba prihvatiti kao objektivnu činjenicu, nego da ih treba osvijetliti.
Nisu sve brade stvarne – neke su dio maske, neke su nalijepljene da bi simulirale jednostavne i neprijatelju mira tako potrebne odgovore.
Nisu svi islamisti isti, niti su svi pripadnici Islamske države.
Izreći ću i jednu smjelu misao za ovaj trenutak opšte insuficijencije informacija i činjenica: Ne vjerujem da Islamska država ima kapaciteta za ovu vrstu akcija koje ne predstavljaju njenu primarnu orijentaciju a još manje vjerujem, da su motivisani napadati Rusiju u trenutku kada vojska Sjedinjenih Američkih Država brutalno razara najveći i najvažniji grad za nju, Mosul, i vjerovatno drži u okruženju neke komandne potencijale, emire i šejhove ove monstruozne organizacije.
Naravno – oni bi to uradili ali, nisu sposobni niti opredjeljeni da težište sukoba izmještaju tako duboko u neprijateljsku teritoriju, nego su kao vojno-politička organizacija formulisali specifičnu doktrinu borbe u gradskim četvrtima i naseljima, gradeći na taj način specifičnu liniju fronta.
Al Kaida je druga priča: kao geopolitički partner zapadnih vlada (SAD, Velika Britanija i Izrael), jednostavnim organizovanjem ćelija među kojima ne postoji tako čvrsta koordinacija svoju borbu upravo vodi terorističkim akcijama u naseljenim mjestima – u dubini neprijateljske teritorije.
Ne bira mete i jednostavno i brutalno ubija po obdaništima, trgovima, pijacama, gradskom prevozu ali napada i brodove, avione i podzemne željeznice.
To je ona ista Al Kaida koja je pokrenula muslimane Kavkaza u neviđene zločine protiv svojih komšija i vlastite države.
Djelujući decenijama na izgradnji te labave organizacione forme i infrastrukture, Al Kaida je lojalnost svojih pripadnika gradila uvijek na osnovama saudijskog islamskog svetonazora – vehabizma, i specifičnog koncepta političkog radikalizma Muslimanskog bratstva.
Kruti dogmatski principi i politički ciljevi iz prošlog vijeka te bijes što osim mrtvih na njihovom putu nije bilo drugog rezultata, i danas pokreću ovu destruktivnu organizaciju u ovakve i slične terorističke akcije.
Te akcije su finansijski, logistički i obavještajno podržane ponekad i od Francuske ali najsnažnije od SAD, Velike Britanije i Izraela.
Pitanje jesu li oni mogli izvršiti ovakav teroristički napad daje jednostavan ali dvosmislen odgovor: jesu mogli ali vjerovatno nisu.
Jer, daleko je Sankt Peterburg od Centralne Azije a tumačiti jedan klasični teroristički akt ne znači ostati usidren pogledom i tehnikom na vratima onog vagona čija je slika, sa ružnim bradatim licem vjerovatnog ubice, obišla svijet podržavajući jednostavne analitičke konstrukcije.
Ne postoji samo uže mjesto izvršenja terorističkog akta nego i njegova šira dimenzija u prostoru – ona geopolitička. Nije napadnut samo jedan metro.
Sankt Peterburg je daleko od Kavkaza – od Dagestana i Ingušetije gotovo 3.000 kilometara, od Groznog preko 2.500 km. A daleko su i objektivni interesi da se Rusija kažnjava na svome krajnjem sjeveru, kada se ta poruka koja se šalje sa obale Nevskog zaliva i Baltičkog mora mogla jednako snažno poslati iz Moskve koja je duplo bliža a predsjednik Putin je češće u samoj Moskvi.
Ako iza ovoga stoji bilo koja organizacija sa Kavkaza onda te organizacije nisu samo zločinačke nego predstavljaju i organizacije lišene elementarnog razuma, koje okupljaju, gomilu budala nesposobnih da realizuju ijedan proklamovani politički cilj.
Ovaj teroristički čin je ipak sa pečatom zapadnih službi.
Nordijske zemlje kao i sama Finska predstavljaju danas vojnu bazu NATO pakta u kome zapadni stratezi ne planiraju samo veliki sukob nego i seriju incidenata i napada usmjerenih da izazovu nestabilnost Rusije i dovedu u pitanje svrsihodnost vojnog angažmana u Siriji.
Taj angažman smeta poraženoj američkoj politici koju simbolizuju Klintonovi i Obama, i on jasno detektuje geopolitičku nesposobnost američke vlade da upravlja složenim procesima koje je sama izazvala i pokrenula.
Zato je kod istrage ovog terorističkog akta veoma važno posmatrati taj aspekt.
On nije samo bezbjednosni nego i odbrambeni: ugrožavanje Rusije na njenim graničnim tačkama, davanje primjera da je to moguće i vrlo efektno, izazivanje psihoze i demoralisanje lokalnog stanovništva na granici a posebno sijanje sumnje u vjerodostojnost političke strategije vlastite vlade u sferi borbe protiv terorizma… i mnogo čega drugog, usmjereni su na slabljenje odbrambenih sposobnosti Rusije.
Odgovor na ovaj teroristički čin, po meni, nije u „društvenim odnosima“ i političkim a neostvarenim ambicijama pojedinih etničkih grupa, nego je primarno u odbrani države i prava – u njenoj sposobnosti da prepozna razliku između narušavanja javnog reda i mira i ugrožavanja sposobnosti države da se brani.
Rusija je napadnuta spolja i u ovoj istrazi moraju zajedno učestvovati vojne i bezbjednosne strukture, kako bi nedvosmisleno utvrdili sve aspekte ovog terorističkog čina i istovemeno pravilno odgovorili na njega u svim sferama.
Naravno da u to ja nimalo ne sumnjam: čak i pod pretpostavkom da u nekom kontejneru savjesni građani otkriju lične karte i pasoše nekog od izvršilaca ovog čina, mora se doći do onih stuktura i sistema koji su planski organizovali ubistvo nevinih ljudi, zbog vrlo sumnjivih geopolitičkih ciljeva.
Na ovaj tački se više ne brani samo Rusija nego i svjetski mir.
Samo je Rusija sposobna odgovoriti tom teškom zadatku i izazovu.
(Dževad Galijašević, Fond tsrateške kulture)
