Web-Tribune.com Vaše mesto za novosti…
Piše: Dževad Galijašević
Nebitan, a radikalan, on može biti Erdoganu jedino političko utočište na Balkanu, a to SAD više ne mogu da dozvole
„Naša sredstva su osobni primjer, knjiga riječ. Kada će se ovim sredstvima pridružiti i sila? Izbor ovog trenutka uvijek je konkretno pitanje i zavisi o nizu faktora.
Ipak se može postaviti jedno opće pravilo: islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku nego i izgraditi novu islamsku vlast. Ovo razlikovanje je važno, jer rušenje i građenje ne zahtjeva podjednak stupanj psihološke i materijalne pripremljenosti. Preuraniti ovdje je jednako opasno kao i zakasniti.“
(Alija Izetbegović: Islamska deklaracija; Islamska vlast 3/2)
U specifičnom političkom procesu, kroz dva komplementarna programa, (Islamska deklaracijaAlije Izetbegovića i Program SDA, stranke koju je on utemeljio) oblikovala se i radikalizovala svijest oktroisane nacije a bosanski muslimani su od evropske etničke grupe „pretvoreni“ u vjersku zajednicu, neistorijskog tipa, islamsku po određenju i snažno konfrontiranu sa vlastitom kulturom i civilizacijom.
Islamska Deklaracija je najbitniji autohtoni dokumenat vjerske obnove, preporoda i radikalizacije. Potcijeniti njen značaj značilo bi ne shvatiti nužnost faze vjerske poduke koja jedan evropski narod udaljava od evropske misli i usmjerava ga na put aktivnog islamizma, odnosno vjerovanja i borbe, tj. „imana“ i „džihada“.
To i predstavlja životno djelo Alije Izetbegovića: gurnuti vlastitu naciju u vrtlog problema sa kojim se suočavaju „ostale islamske zemlje“, zainteresovati bosanske muslimane za događaje u arapskom svijetu, za novu neoosmansku agendu Turske, za Iransku revoluciju, za Islamsku i atomsku republiku Pakistan – približiti Palestinu Bosni, raspravljati o Siriji, Avganistanu, Iraku; biti zabrinut za odnose sunita i šiita… od stvarne istorijske braće (Srba i Hrvata) napraviti neprijatelje, vječne i nepomirljive, a od Arapa, Turaka, Perzijanaca i drugih muslimana napraviti vjersku braću, koja drugačije izgledaju, drugačije se ponašaju, drugačije govore, imaju potpuno drugačiji odnos prema porodici, društvu, državi i sebi, ali koji su jedina prava braća. Islamska.
Izetbegovićev projekat je uspio i zato ga je neopravdano zaobilaziti ili ignorisati. Zlokobno političko naslijeđe podržano je i biološkim naslijeđem ovog fundamentaliste.
Bakir Izetbegović je danas najveći problem Bosne i Hercegovine, izgradnje njenih institucija, poštovanja ustavnih prava, obaveza i „evropskog puta“. Odvratna politička biografija sina Alije Izetbegovića, puna korupcije, organizovanog kriminala, političkih ubistava i ratnih zločina, svjedoči o državi, o Bošnjacima i vremenu u kojem žive, te o potpunom, zajedničkom moralnom padu i političkom besmislu dogovorne politike koja vodi BiH na putu ka EU.
POKUŠAJI RADIKALIZACIJE U BIH
A teroristi, bivši mudžahedini i vehabije, povratnici sa sirijskog i iračkog ratišta, a politička ubistva, za koja Bakira otvoreno optužuje Sefer Halilović, koja je često pominjao i Fahrudin Radončić, prikrivanje ratnih zločina, za koje ga je optužio bivši potpredsjednik SDA i potpredsjednik Federacije Mirsad Kebo, a korupcija i kriminal, za koji ga optužuju dojučerašnji saradnici… – to valjda nije problem na evropskom putu.
Pred Republikom Srpskom kao i pred BiH je teško vrijeme i složene bezbjednosne prilike, koje komplikuju kriminalizovane pravosudne institucije, devastirane bezbjednosne agencije na zajedničkom nivou, nesposoban ministar bezbjednosti hrvatskog porijekla, snažna radikalno islamistička mreža podržana od vladajuće SDA kao i istaknutih službenika američke i engleske ambasade u Sarajevu, te pokušaji realizacije ukrajinskog i libijskog scenarija na ulicama Banjaluke, sa narandžastim patkama i revolucionarima, Izetbegovićevim poslušnicima.
Od 1991. preko 2001. do 2016. godine – četvrt vijeka, dvadeset i pet godina, BiH je predstavljala najvažniji centar svjetskog terorizma. U drugom mjesecu 1996. najvažnija Al Kaidina vojna formacija na planeti – odred El Mudžahedin brojao je 1.774 vojnika, i ne samo vojnika nego i propovjednika.
Poslije rata u BiH, planski i uz podršku zapadnih obavještajnih službi, nekažnjeni nakon zločina, raširili su se po Balkanu i Evropi, ali i po cijelom svijetu, čineći terorističke akcije u Dahranu, Najrobiju, Dar es Salamu, Njujorku, Madridu, Londonu, Parizu, Briselu, Nici…
Pravosuđe u BiH je korumpirano, nekompetentno, potpuno pod kontrolom političkih pigmeja, trećerazrednih zapadnih diplomata. Kao i finansijski sektor, banke, bezbjednosne agencije, nevladine organizacije i poltronska, našminkana lažna opozicija i cijela dejtonska BiH, u kojoj stranci kontrolišu sve institucije i društvo u cijelini, ali nemaju odgovornosti ni za jednu političku odluku i mjeru – ne snose odgovornost za penzije, obrazovanje, zdravstvenu brigu, bezbjednost građana, investicije. BiH je zato najgori odvratni protektorat, u kome onaj ko vlada ne odgovara nizašto – samo komplikuje život građanima i otežava ga.
Bakir Izetbegović laže kada tvrdi da RS opstruiše i ruši BiH i da neke izjave predsjednika RS Milorada Dodika predstavljaju objavu rata BiH, njenom jedinstvu i ustavnom uređenju. Ustvari, Dodik jeste objavio rat – neosuđenim ratnim zločincima iz Drugog svjetskog rata, ustašama i handžar divizionarima, raznim kriminalcima i banditima, ISIS i Al Kaidi – Erdoganu i smjenjenom Davutogluu, ali… to nije objava rata dejtonskoj BiH.
HRANA BAKIROVE BOSNE
Precizno rečeno, Bakir Izetbegović BiH ne vodi u Evropu, jer on tamo ne pripada, već konstantno, kao i njegov otac, uporno provocira sukobe sa dobronamjernim i odmjerenim komšijama, zvaničnicima iz RS i Srbije.
Prepoznatljiva i destruktivna, veća mobilnost bošnjačke političke i vjerske kvaziinteligencije u Sarajevu već dvije decenije pravda se i hrani lažnim optužbama i falsifikatima nacionalnog stradalništva u proteklom ratu i navodnim rastom srpskog i hrvatskog nacionalizma te međunarodnom političkom konstelacijom, promjenama u geopolitičkoj sferi i statusom islama u politikama velikih sila na Balkanu.
Prava debata o tome nikada nije vođena u samom narodu niti je postojala, jer su o dilemama definicije vlastitog identiteta i planovima realizacije kolektivnih ciljeva odlučivali nedoučeni politički komesari SDA i ulema, uglavnom fokusirani na lični interes, maskiran vrijednostima islama i lažima o njegovoj kompatibilnosti sa društvenom modernizacijom i novim ustavnim uređenjem.
Način na koji su Muslimani, pa Bošnjaci, postali taoci razumijevanja svog kolektivnog duha i identiteta samo u okviru vjerske svijesti rezultat je značajnog učešća naroda u tom vjerskom pokretu koji je sebe nazivao strankom. SDA, kao fundamentalistički pokret koji je osnovao Alija Izetbegović sa tzv. „Mladim muslimanima“, gurnuo je Bošnjake u dinamičnu konfrontaciju prvo sa Srbima, zatim sa Hrvatima a kroz rat u Cazinskoj krajini i u rat sa samim sobom.
Danas je taj radikalni vjerski pokret u sukobu sa evropskom civilizacijom, evropskim mirom i evropskom bezbjednosti. SDA, kao klasična vojno-politička organizacija, sarađuje sa svim znanim ekstremnim vjerskim grupama i organizacijama u svijetu – ideološki i logistički podržava i sponzoriše najveće svjetske terorističke organizacije (Al kaidu, Islamsku državu – Daeš, Front al Nusra, Hamas, Lashkar e Taibah, Boko Haram…, čak i šiitski Hezbolah u određenoj mjeri). Svim svojim političkim mjerama i ciljevima, lažnim i površnim obećanjima vlastitom narodu, SDA je sve vrijeme prisustva na političkoj sceni zemlje i regiona sukobljavala vlastiti narod sa komšijama i cijelom Evropom.
Konstantno je uništavala mogućnost opstanka dogovorene zajedničke države BiH. Zbog potpune krize svakog identiteta, konfuzije i istorijskih besmislica i neistina kroz koje su Bošnjaci sebe sagledavali a zatim i kroz samu krizu islamskog identiteta („tradicionalni“, „turski“ ili neki drugi islam), kroz specifičnost odnosa političkih elita ove zajednice sa Turskom, „vehabijskom“ Saudijskom Arabijom i šiitskom Islamskom Republikom Iran, ili Egiptom, kolijevkom Muslimanske braće i centrom „naučne legitimacije i afirmacije vjerskog dogmatizma“ – univerzitetom Al Azhar.
Onakva kakva je ušla u rat, bošnjačka nacija, sa Alijom Izetbegovićem na čelu, nastavila je sa njegovim sinom da se ispoljava kao neobaviještena i neartikulisana narodna zajednica koja sebe traži u krilu radikalne interpretacije islama, prvo u Homeinijevom Iranu, jer ih je privuklo ono što su prvi put upoznali – Država kao Islamska Republika, i Islam i Republika.
RASKID SA IRANCIMA
Taj politički dualizam i opčinjenost njime trajali su samo do februara 1996. godine, kada snage IFOR, koje su predvodili Amerikanci, brutalno intervenišu na Izetbegovićev službeni, parapolicijski, teroristički kamp na Pogorelici. Hapšenje iranskih instruktora i smjena Hasana Čengića, ministra odbrane Federacije BiH, i Bakira Alispahić, direktora Agencije za istrage i dokumentaciju, AID, uplašilo je Izetbegovićeve sljedbenike, prvo braću Latić – Džemaludina i Nedžada – zatim Harisa Silajdžića, pa Ejupa Ganića a poslije i druge.
Nakon što se pod snažnim pritiskom Amerikanaca Alija Izetbegović u proljeće 1996. formalno odrekao iranske vojne i obavještajne pomoći, aktivna uloga iranskih emisara u BiH zamaskirana je osnivanjem brojnih kulturnih, naučnih i obrazovnih organizacija, institucija, udruženja.
Podsjetimo da je Iranski kulturni centar u Sarajevu 1994. godine otvorio tadašnji iranski ministar vanjskih poslova Ali Akbar Velajati. Od tada do danas u BiH je pod pokroviteljstvom Veleposlanstva Islamske Republike Iran otvoreno dvadesetak takvih institucija, od kojih su svakako najaktivnije: BIRDS, Obnova, Most prijateljstva, Naučnoistraživački institut Ibn Sina, Persijsko-bosanski koledž, Iranski kulturni centar, Fondacija Mula Sadra, Televizije Sahar i Behar, Agencija Irna, Televizija Irib…
U političkom smislu, nakon američke intervencije, Izetbegovići ublažavaju svoj šiitski senzibilitet, okreću se snažnije Saudijskoj Arabiji i postaju iskrene vehabije – mada bi oni insistirali na tome da je to pogrdan naziv i da su oni, „prethodnica“ tj. selefije.
I više od toga: upravo su vehabizam podmetnuli svom narodu kao zamjenu za „sumnjivi identitet“, suštinski i istorijski, etnogenetski, baziran na srpskom ili hrvatskom porijeklu. Taj vjerski vehabijski identitet je u suštini totalni identitet, samodovoljan i potpun, a važan, jer konačno i potpuno prekida bitnu istorijsku i kulturnu vezu sa Srbima i Hrvatima. Tako istorijska i politička pozicija jedne narodne zajednice ipak počinje u razumijevanju vjere i njenoj primjeni, a kulminira u terorizmu kao konačnoj definiciji islamskog aktivizma i borbe muslimana za izmišljena prava.
PRELAZAK NA SAUDIJCE
Ni činjenica da su najvažniji učesnici 11. septembra (Halid Šeik Muhamed, Remzi Binalsibih, Muhamed Ata, Khalid al Midhar, Zijad Jarah, Hani Hanyour i Navaf al Hazmi) imali bosanskohercegovačko državljanstvo i učestvovali u proteklom ratu – ne ubacuju u fokus javnosti ni našu zemlju u svjetlu njene uloge u konceptu terorizma niti ove događaje i njihove učesnika približava javnosti u BiH.
Čak ni uloga mnogih zabranjenih organizacija koje su pod okriljem Visokog saudijskog komiteta djelovale u BiH (Al Haramein, Furka, Taibah International Bosnia Office, Benevolence International Foundation, Islamic Relief…) nije rasvjetljena, čak ni onemogućena iako ih je Savjet bezbjednosti UN stavio na sve moguće crne liste. Ni teroristički napadi na policijske stanice u Zvorniku ili Bugojnu, ili napad na FIS Vitez, Američku ambasadu u Sarajevu ili ubistva vojnika oružanih snaga BiH – nisu ni dva dana bili najvažnija vijest u lokalnim medijima. To istovremeno znači odsustvo bilo kakve krivično-pravne istrage o ovim događajima.
U suštini sve bi istrage vodile do vehabijskih zajednica i organizacija, zatim vjerske i političke elite u Sarajevu i na kraju do zapadnih obavještajnih zajednica. Evropska javnost je ovu terorističku infrastrukturu nazvala, jednostavno „Bijela Al kaida“, a ideologija i njeni nosioci u BiH dobili su jedinstveno ime „vehabije“.
Vehabizam je konzervativni vjerski pokret, u načelu i praksi fundamentalistički, jer zagovara vraćanje na osnovna i izvorna islamska učenja uz otvorenu netrpeljivost prema šiitima, sufizmu kao i liberalnim islamskim učenjima. Kada vehabijski teoretičari govore o sebi i svom pokretu, oni ga ističu kao „revivalistički pokret”, tj. pokret koji zagovara oživljavanje islama – obnavljanje islama u njegovom izvornom obliku bez zapadnjačkih inovacija i orijentalne dekadencije u vjeri.
Vehabizam zagovara odbacivanje svakog modernizma i vraćanje svetoj prošlosti i prvim sljedbenicima islama – tj. rječ je o vraćanju prethodnici islama(prethoditi na arapskom selefe – zato vehabija vole sebe da zovu selefije). Prema svim relevantnim istraživačkim agencijama, oko pet odsto ukupne bošnjačke populacije danas pripada vehabijskoj interpretaciji islama.
Jedanaesti septembar 2001. godine i napad na Svjetski trgovinski centar u Njujorku bošnjačku elitu ostavlja zbunjenu, uplašenu i dezorijentisanu. Amerikanci prekidaju mnoge veze sa saudijskim kraljevskim dvorom i sa Al kaidom, a Alija Izetbegović podnosi ostavku na sve političke dužnosti u zemlji i stranci, a dvije godine kasnije podnosi ostavku i na ovozemaljski život.
DRŽAVNI UDAR U TURSKOJ SVE JE PROMENIO
Vehabijski kišobran nije više obećavao ništa dobro i dinastija Izetbegović bez oca predvodnika (Lamija, Sabina i Bakir), uz svesrdnu pomoć američke diplomatije u Sarajevu, „otkriva Tursku“ i već 2005. počinje aktivno da se vezuju za AKP i Erdogana. Kroz podršku i saradnju očuvana je cjelokupna teroristička infrastruktura, paraobavještajni aparat nastavio je da truje unutrašnje međuetničke odnose a antisrpstvo i radikalni islamizam postali su stub zajedničke politike na Balkanu.
U početku je Bakir Izetbegović bio samo trojanski konj u „Tihićevoj SDA“, ali se vremenom iz podaničkog odnosa prešlo u partnerski a zatim i u totalnu identifikaciju turskog sa bošnjačkim i bošnjačkog sa turskim. Dok je turska država obavljala prljave poslove za američku vladu na Bliskom istoku i u odnosu prema Rusiji – Erdogan i Bakir bili su korisna geopolitička kombinacija. Pokušaj državnog udara u Turskoj sve je promijenio.
Državni udar su inicirali, pokrenuli i podržali Amerikanci, njihova obavještajna zajednica uz podršku vlade i Fetulaha Gulena, imama iz Pensilvanije – turskog Sorosa. Akcije pučista imale su jasan cilj: potpunu likvidaciju neposlušnog i nepouzdanog Erdogana, energičnu čistku odanih kadrova, umirivanje AKP i demontažu cjelokupnog političkog sistema koji je Erdogan izgradio proteklih godina.
U trenutku kada SAD iscrtavaju nove linije fronta sa Rusijom i Kinom i uz pomoć ratobornog NATO instaliraju raketne štitove po Evropi, gomilaju vojsku i ratnu tehniku u baltičke zemlje, Poljsku, Rumuniju, Bugarsku i Ukrajinu a u Južnom kineskom moru animiraju kineske susjede za konflikt sa Kinom – ovakav Erdogan postaje smetnja i kočnica planovima uvođenja Evrope i Azije u krizu novog velikog rata, koji postaje planiran i neizbježan pod krinkom obuzdavanja Rusije.
Erdoganu je sve jasno. Vojska nije čuvar demokratije u Turskoj niti bilo gdje u svjetu, a još manje je čuvar Ataturkovog sekularnog naslijeđa. Erdogan, AKP, turska vojska i cjelokupno društvo su aktivno islamizirani u posljednjoj deceniji a neoosmanske ambicije postale su opšte mjesto čak u umu i osjećanjima prosječnih građana.
Ono što je vojska pokušala odbraniti i sačuvati zove se „evroatlantsko naslijeđe“ , tačnije destruktivna uloga Turske na Bliskom istoku, Balkanu i odnosima sa Rusijom, u interesu NATO, na liniji američke geopolitičke strategije stalnog rata daleko od američkih granica. Zato se Erdogan ne bori protiv Gulena, nego protiv američkog prisustva i uticaja u turskom društvu i državi – sa naglaskom na tursku vojsku.
I eto nas da svjedočimo borbi lokalnog i globalnog diktatora. Braneći svoju političku moć, infrastrukturu i goli život, Erdogan će narednih godina biti koncentrisan na pokušaj ublažavanja unutrašnjih sukoba u duboko podjeljenom društvu, prije svega u odnosima i ratu sa Kurdima, a na vanjskopolitičkom planu će mjenjati cjelokupnu strategiju međunarodnih odnosa i pozicije Turske i orjentisati se na regionalnu saradnju sa Iranom, Egiptom i Rusijom. Erdogan napušta Balkan i ne može biti važan geopolitički igrač, čak više ni prisutan.
TEŠKI DANI I MUČNO OTREŽNjENjE BOŠNjAKA
Bakir Izetbegović, taj korumpirani fundamentalista i ratni zločinac, pipak svakog islamističkog oktopoda i važan partner i prijatelj Erdogana, nije shvatio da Erdogan u Turskoj ratuje protiv američkih interesa i američke vlade, i odgovor će morati uslijediti na Balkanu. Turska je potrebna američkim interesima i zbog nuklearnih bojevih glava koje se nalaze na njenom tlu i zbog izuzetne geostrateške pozicije, pa će vlada SAD učiniti sve da oslabi Erdogana, da radi na njegovoj smjeni suptilno i da ne izgubi Tursku potpuno, a Bakir Izetbegović je završio svoju političku karijeru i on mora otići.
Nebitan, a radikalan, on može biti Erdoganu jedino političko utočište na Balkanu, a to se više ne može dozvoliti. Zato će konačno biti otpisan taj mržnjom otrovani islamista, pljačkaš humanitarne pomoći, čovjek koji je tokom rata virio ispod stola svoga zločinačkog oca Alije i, ugledavši se na njega, komandovao mnogim zločinima Ševa, Bisera, Crnih Labudova, Delte, Bosne, Osa i, naravno, mudžahedina iz raznih terorističkih i paravojnih formacija. Bakir je dosljedno sprovodio politiku rata svoga oca, najjasnije izloženu u Islamskoj deklaraciji. Sada zbog takve uloge Bakira i Bošnjaka, cijeli narod čekaju teški dani, mučno otrežnjenje i pokušaj formulisanja nove racionalnije politike prema susjedima.
Alija Izetbegović je Islamskom deklaracijom ispisao jedinstveni epitaf svom narodu koga je on lično mrcvario i na kraju dotukao. Baš kao što je Erdogan mržnjom i islamizmom učinio najveće zlo svom narodu i Turskoj državi.
To će konačno potvrditi krah njemačko-britanskog diktata u BiH i politike saradnje zapadnih vlada sa najgorim terorističkim ološem i ekstremistima iz Sarajeva. Poruke terorističkog divljanja sred Pariza, Brisela, Nice, Frankfurta, Minhena… nemoguće je ignorisati.
„…Najavljujući preporod, mi ne najavljujemo razdoblje sigurnosti i spokoja, nego razdoblje nemira i iskušenja. Suviše je mnogo stvari koje mole za svojim rušiocima. Zato to neće biti dani blagostanja, nego dani dostojanstva. Narod koji spava može se probuditi samo udarcima. Tko želi dobro našoj zajednici, ne treba da je pošteđuje naprezanja, opasnosti i nedaća. Naprotiv, on treba učiniti sve da ta zajednica što prije upotrijebi svoje sile, da stavi na ispit sve svoje mogućnosti, da preuzme rizik, jednom riječju – da ne spava nego da živi. Samo budna i aktivna, može ona naći sebe i svoj put“. (Islamska deklaracija; Rad i Borba, 2.3.13).
(fsksrb.ru)
