Ekspert za bezbednost- Dževad Galijašević, otkriva kako pomiriti Srbe i Bošnjake…

Piše: Dževad Galijašević

Sa Hercegovinom ili bez nje, Bosna je vjekovima, duže od hiljadu godina, predstavljala jednu opšte poznatu geografsku i političku konstantu, ne samo na ovim prostorima. Saznanje o toj i takvoj Bosni išlo je mnogo dalje od granica bivše Jugoslavije i Zapadnog Balkana.

Na bazi ove premise, koja i nije sporna, nameće se danas, u krilu bošnjačke „nazor nacije“, poželjna politička svijest i zabluda o hiljadugodišnjoj državnosti Bosne i Hercegovine. Odnosom prema toj zabludi, kao na kakvoj političkoj pijaci, mjeri se patriotizam bošnjačkog čovjeka.

Kao u staro, da ne kažem dobro, doba komunističke uprave, u jednoj nevinoj ali tako konvertibilnoj rječci, pronađen je kriterij pravovjernosti, kriterij za odvajanje bjelih od crnih ovaca u narodu.

Tako shvaćeni patriotizam nije nikakav izraz emotivnog odnosa građanina prema svojoj domovini ili otadžbini; on je samo pozicija fanatizovanih i izmanipulisanih glava prema jednoj političkoj liniji, „vlastite“ političke stranke i definicija ljudske potrebe da se vlada i upravlja narodnom sudbinom, čak i onda, kada se tome nije doraslo.

To je iskonska potreba malih ljudi našeg podneblja koji su se, do juče, zaklinjali u jedinu pravu domovinu Jugoslaviju; onih ljudi, koji su gorljivo, iza tapaciranih političkih govornica, nudili i garantovali ličnu spremnost da za svoju domovinu Jugoslaviju prilože, na oltar starog sistema, pod znamenjem srpa i čekića, život ako treba – tuđi naravno. I priložili su.

U temelje njihove političke domovine tj. domovine izašle iz velike političke ljubavi i potrebe, ugrađeno je mnogo krvi i znoja svih onih koji nisu sa istim oduševljenjem slavili i veličali taj poredak izjednačen sa domovinom. Kad više nisu mogli da vladaju cjelim prostorom, počeli su učiti svoj narod kako se granice te domovine protežu do granica njihove vlasti i kako se moramo razići na tim granicama.

I ginuti dabome, za nove-stare domovine, banana republike i nove-stare granice. Tom kalibru ljudi oko nas danas je domovina Bosna i Hercegovina, ali oni će, koliko sutra, sa istom revnošću se zaklinjati u domovinu Bosnu bez Hercegovine i Bosnu bez Republike Srpske – kako se njihova moć i vlast budu smanjivali, tako će se smanjivati i domovina zavedenih Bošnjaka.

Nesposobni za više i bolje, oni ruše već stvoreno i, zajedno sa starim poltronima sarajevskog novinarstva naučenim na život pod političkim patronatom, u realizaciju ličnih ciljeva uvlače svoj narod, sve više zainteresovan za sudbinu svoje stranke i svoga vođe.

To nije briga za vlastitim narodom niti ljubav prema vlastitoj državi. Zbog takvog poimanja patriotizma bošnjački nacionalni teritorij se kroz vijekove, počev od sedamnaestog vijeka, konstantno smanjivao.

Teško je, u stvari, definisati precizno i bez dvoumljenja nacionalni teritorij na kome je istorija preplitala kulture, spajala različitosti i čudnim spletom okolnosti stvorila novi kvalitet, novu naciju. Sve do posljednjeg rata (1992-1995. godine), Bosna je bila nukleus nacionalnog teritorija, jedna konstanta, koja se tek u ovom ratu, počela mjenjati, preciznije rečeno – smanjivati! Svakako i redefinisati u skladu sa činjenicama starijim od ovog vremena i ovog rata.

Istorija i razvojni put naroda koji danas žive na prostoru zapadnog Balkana, neraskidivo su povezani. Različite epohe, politička previranja, interesi velikih sila, religijske razlike nametnute brutalnom ugarskom, osmanskom i germanskom vladavinom, te odsustvo adekvatnog nivoa društvene svijesti o potrebi zajedničkog života, uslovljavali su živote običnih ljudi.

Paradigma sukoba i stalna insistiranja na razlikama među narodima otvaraju nužnost i opravdanost drugačijeg načina razmišljanja, na koje se, ovih dana, ukazuje iz Srbije. Prije svega kroz sentimente i politiku premijera vlade Srbije Aleksandra Vučića, razmatraju se različiti modeli saradnje i okretanja glave od izvora međuetničke netolerancije i mržnje i nudi specifičan odnos saradnje u sferi ekonomije i ulaganja u izgradnju ili obnovu strateške infrastrukture (autoputevi i željeznice…).

Kako o toj pruženoj ruci pomirenja i saradnje da razmišlja jedan Bošnjak, koji se nikada nije ni posvađao sa svojom etnogenetskom i kulturnom maticom i kako da se pomiri sa Srbima onaj koji se nikada nije „posvađao“ sa njima?!

Kako da piše objektivno i razložno a da ne bude optužen za destabilizaciju vlasti, rušenje vlade i zavjeru, koja ovu dobru ideju namjerava da pošalje na smetljište istorije, baš kao i njenog tvorca?! I šta će o takvom razmišljanju misliti pandur iz Prnjavora Dragan Mektić, sa svojim „internim diplomama“ šestog stepena – upravnog tehničara iz radničkog univerziteta i diplomiranog kriminaliste hrvatskog ministarstva unutrašnjih poslova?!

Hoće li i u ovoj gesti taj socijalistički buzdovan „interne izobrazbe“ (kako to kvalifikuju u zemlji koja mu je dala te interne potvrde, kvazi diplome) otkriti antidržavnu aktivnost koja se vodi preko Drine i koliko bi takva aktivnost bila u saglasnosti sa „Operativnim prodorom UŠĆE“ – akcijom, koju na tlu Srbije i Republike Srpske, izvodi njegov politički saradnik i istomišljenik, Alijin čuvar i bezbjednjak a Bakirov glavni špijun – šef OBA-e, Osman Mehmedagić Osmica?!

I da li je to uopšte bitno kad će bilo kakav rezultat ovih dobrih namjera biti prosto beznačajan, zbog puno važnijih kolektivnih interesa i različitih načina vlastite nacionalne identifikacije, koji su prisutni u bošnjačkoj vjerskoj i nacionalnoj politici.

Puna četiri vijeka jedna južno-slovenska narodna zajednica prihvatala je mnoga orijentalna načela kao vlastita. Sve vrijedno što stvoriše preci bosanskih muslimana u doba turske uprave, stvoreno je na orijentalnim jezicima (turskom, perzijskom ili arapskom) i za orijentalni auditorijum. Takvo opredjeljenje bosanskih muslimana, uz četiri vijeka šutnje ostalih naroda Bosne, predstavlja veliki doprinos socijalnom, ekonomskom i kulturnom sumraku u Bosni, turskog doba.

Sudi Al-Bosnavi u 16. vijeku piše komentare perzijskih pjesnika (Sadi i Hafiza te Džalal ad-Din ar-Rumi), Derviš-Paša Hercegovac piše vlastitu poeziju, jednu pjesmu posvećuje Mostaru (16. vijek), Hasan Kjafija Pruščak, inspirisan Porfirogenitovom knjigom «De administrando imperio» a ne Makijavelijem (kako pišu poneki demagozi) piše «Nizam ul-alem» («Uredba svijeta» – 17. vijek), djela Nerkesijina (poput Nihalistana), pa pravnički zapisi Ahmet Efendije Mostarca (17. vijek), Gaibijini komentari mistične istočnjačke filozofije (17. vijek), djela Muhjudina Arebije, Historija bitaka od Mustafe Pruščaka, Bosnevijina «Potur šehidija» – naš najstariji riječnik, itd., itd…, sve je to rađeno na orijentalnim jezicima i za orijentalnu publiku.

I hiljade drugih stvaralaca, znanih i neznanih, načiniše djela koja nikada nisu vidjela bosansko nebo – izdavana su u Turskoj i na njih turska istoriografija gleda kao na umna ostvarenja velikog turskog naroda, koji živeći i na području pojedinih krajina («serhat»), veliča slavu i moć turske carevine i bori se za nju posljednjom kapi krvi i mastila. Posljedice te potpune identifikacije niti su ozbiljnije analizirane, niti su mjerljive.

Za tursku naciju one i ne predstavljaju ništa značajno van istorijskog konteksta ali za naciju „bosanskih muslimana“, ta identifikacija, predstavlja svojevrsnu tragediju i utapanje u more veće kulture i drugačijeg civilizacijskog obrasca.

Zato je period turske uprave nad Bosnom tragičan i prilično odslikan u jednoj žalbi upućenoj sultanu iz Bosne: «Od 5 200 ratnika i junaka, koji su tu prije popisani i poslani na vojnu u Perziju, i od 10 000 spahija i vojnika što su poslani pod Oziju, nije se vratilo ni 500 vojnika, a osim toga je s Božjom odredbom otišlo pod zemlju pre pet godina od kuge oko 20 000 junaka».

Turske reforme ili turske bitke sa Ugarskom i Austrijom, pobune kapetana i ajana, pobune begova, mržnja i zločini pojedinih paša i subaša – dobra djela drugih paša; mostovi, ćuprije ili vjerske građevine koje napraviše u svojoj bivšoj domovini – sve skupa ili sve to pojedinačno, predstavlja samo tragove jednog vremena u kome se jedna južno-slavenska narodna zajednica poistovjetila sa okupatorom i svim svojim potencijalima i skromnim mogućnostima i bogatstvom žrtvovala za njega, iskreno i predano – punih 400 godina.

Osim islama kao univerzalne vrijednosti koju bosanski muslimani primiše u to doba, doduše u formi iskrivljene despotske svijesti, ništa drugo, vrijedno pomena, nije ova nacija ponijela iz tog vremena.

Nakon dogovora turskog sultana i Rusije, Austro-Ugarske i Srbije, naređeno je svim muslimanima da napuste Srbiju u roku od jedne godine a odobreno Austro-Ugarskoj da 1878. godine izvrši okupaciju Bosne i Hercegovine – što bi i urađeno. To biješe kraj jedne a početak nove neizvjesnosti naroda Bosne i Hercegovine.

Ako neko pita je li Bosna imala svoju državu, tj. da li objektivna istorija Bosne ukazuje na postojanje i funkcionisanje državnog mehanizma, onda na ovom mjestu treba reći: To jeste bila država u srednjovjekovnom kontekstu – ne uvijek i ne hiljadu godina – nego ponekad i određeno vrijeme. Bosna se u istoriji javlja kao pojam, kao regija – kao neosporna teritorijalno-upravna i politička činjenica.

Ona, međutim, vrlo rijetko biva subjektom ukupnih procesa – kroz vjekove egzistira kao organizaciona mjera nekih drugih država, koje svo vrijeme zadržavaju pravo vojnog i političkog uplitanja.

U tom smislu bosanska država uglavnom funkcioniše kao tuđa vrhovna volja i tuđi, konačni interes. Shvatiti suštinu vjekovnog ropstva koje mijenja formu i prilagođava se stepenu svijesti, ne znači rušenje vlastitog nacionalnog ponosa zbog «skrvnavljenja slavne istorije Bosne», nego pokušaj, da se prepoznaju i najnovije forme robovanja tuđem interesu u ime izmišljene, aktuelne državnosti Bosne i Hercegovine.

Stilizovani krstovi Svetog Ante, sveca sa ljiljanima (zaštitnika obespravljenih i potlačenih), koji predstavljaju amblem Anžuvinaca (moćnih katoličkih kraljeva i banova, lordova i knezova…) postaju neposredno pred rat nacionalni simbol bosanskih muslimana.

Odsustvo istorijskog predznanja političkih vođa dovelo je bosanske muslimane u poziciju da na prostoru BiH budu sahranjivani i pod neislamskim obilježjima (kukasti krst arijevaca, petokraka komunista, ljiljani), i to je jedini razlog zašto je potrebno otvoriti prostor spoznaji istorijskih tokova.

E za sve to je kriva Srbija: i još za deset genocida; za prvi srpski ustanak, onaj Karađorđa Petrovića, jednako kao i za drugi pod komandom Miloša Obrenovića. Da, upravo su Srbi krivi Bošnjacima zato što su, konačno, velikom žrtvom, poslije petvjekovnog ropstva izvojevali slobodu nad imperijalnom osmanskom silom. I Prvi balkanski rat kao definitivno razbijanje islamske i osmanske iluzije, sa istorijskim teretom konvertitstva i kompleksom izdaje – sve je to krivica Srba i Srbije.

Saradnja i ratovanje za austro-ugarsku monarhiju i vojnički poraz u kome je ključni pečat udarila upravo srpska vojska i poraz Hitlera, ustaša i Handžar divizije od srpskih partizana i malobrojnih pripadnika drugih naroda, pa komunistička vlast u kojoj je, na partijskim bezbožničkim forumima, odlučeno uspostavljanje nove nacije sa vjerskim imenom i sa vjerom kao temeljem identiteta. I za to su krivi Srbi i Srbija.

A tek rat 1992-1995 – Arapi, mudžahedini, vehabije – čak i Iran, Turska, Saudijska Arabija i Pakistan, pa Amerika, Njemačka, Francuska i Britanija… svi na istoj antisrpskoj strani priznaše Republiku Srpsku na pola teritorije Bosne i Hercegovine. Uprkos trijumfu propagande o genocidima, opsadi Sarajeva i zločinačkom naumu.

Baš tu prepoznatljiva i destruktivna, veća mobilnost političke i vjerske kvazi-inteligencije, koja se pravda i hrani navodnom srpskom ili hrvatskom agresijom i nacionalizmom, te međunarodnom političkom konstelacijom, ističe u prvi plan i promjene u geopolitičkoj sferi i opšti položaj islama i BiH u politikama velikih sila na Balkanu (posljedice aneksije, Balkanskih ratova, socijalizma, proteklog rata i Dejtonskog ustava koji je inaugurisao međunarodni protektorat, jednako u teoriji i praksi), bitno određujući način, na koji su se bošnjački političari, vjerske vođe i inteligencija, uključivali u raspravu o prošlosti, porijeklu i nacionalnom interesu.

Prava debata nikada nije ni postojala, jer su o dilemama definicije vlastitog identiteta odlučivali nedoučeni politički komesari Stranke demokratske akcije i vjerska ulema, fokusirana na vrjednosti islama i njegovu kompatibilnost sa društvenim tendencijama, novim ustavnim uređenjem i modernizacijom.

Isticanje bogumilstva kao etniciteta, pa tvrdnje o ilirskom porijeklu i gotskim obilježjima, negiranje vlastite južno slovenske suštine, izmišljanje vlastitog pisma – gotskog porijekla (uglata glagoljica tj. bosančica pripisana je Gotima), predstavljaju samo pledoaje za kasnije manifestacije mržnje prema Srbima: tužbe, žalbe, rezolucije i krivične progone srpske političke elite u BiH tj. Republici Srpskoj.

Način na koji su Muslimani pa Bošnjaci postali taoci razumijevanja svoga kolektivnog duha, identiteta i interesa, samo u okviru vjerske svijesti i vjerskih ciljeva, rezultat je proistekao iz učešća naroda u tom vjerskom pokretu koji je sebe nazivao strankom. Upravo je SDA, kao fundamentalistički pokret koji je osnovao Alija Izetbegović sa takozvaniim Mladim muslimanima, gurnuo Bošnjake u dinamičnu konfrontaciju prvo sa Srbima, zatim sa Hrvatima i na kraju, kroz rat u tzv.

Cazinskoj krajini i u rat sa samim sobom. Danas taj radikalni pokret sarađuje sa svim poznatim vjerskim grupama i organizacijama u svijetu – on ideološki i logistički podržava i sponzoriše najveće svjetske, terorističke organizacije (Al Kaidu, Islamsku državu-DAEŠ, Front al Nusra, Hamas, Lashkar e Taibah, Boko Haram… čak i šitski Hezbolah u određenoj mjeri).

Svim svojim političkim mjerama i ciljevima, lažnim i površnim obećanjima vlastitom narodu SDA sukobljava vlastiti narod sa komšijama, regionom i cjelom Evropom. On pokušava majorizirati Srbe na način kako im je to uspjelo sa Hrvatima – on falsifikuje rezultate popisa stanovništva a u Tužilaštvu i Sudu BiH sprečava sankcionisanje teških ratnih zločina prema Srbima i ritualnih klanja kojima su Srbi bili izloženi od Drine do Une, Bosne i Neretve…

Stalna nastojanja da se dokaže zločinačka priroda države Srbije i stalno postavljanje Srbje na optuženičku klupu zbog navodne agresije na BiH ima i konkretan cilj: rušenje osnovnih elemenata nacionalne ravnopravnosti utvrđene Dejtonskim sporazumom, rušenje državotvornog subjektiviteta Republike Srpske i formiranje islamskog društva i islamske vlasti kao ključnih mjera u izgradnji cjele zemlje kao islamske države. Na ovaj način SDA uništava i mogućnost opstanka BiH.

Ali to nije samo SDA, ni samo Bakir Izetbegović: u tom su kolu i bivši komunisti, danas nacional-socijalisti (SDP i Demokratska fronta), Silajdžićeva stranka za stopostotnu BiH kao i Radončićev Savez za bolju budućnost sa Naserom Keljmendijem i drugim organizovanim kriminalnim grupama.

Tu su i politički prevaranti srpskog porijekla: Miro Lazović, Saša Magazinović, Dragan Mektić, Mirko Pejanović, Mirko Šarović… ali i odrođeni Hrvati: Ivo i Željko Komšić, Damir Mašić… i prljavi i žuti novinarčići kojih je puno ksenofobično, mržnjom zadojeno Sarajevo, sve nevladine organizacije koje kao paraziti sišu krv mogućoj državi a zauzvrat nude i nameću mržnju i osvetu, kao i salonska, lažna inteligencija.

Cjelo društvo i sav narod je u tom kolu od Porfirogenita, preko Turaka, do danas.

Nemoguće je pomirenje sa ovakvim shvatanjima jedne etničke i političke zajednice, kao što nije realno držati tu mržnju pod tepihom da bi se gradili putevi i pruge.

U stvari, pomirenje se desilo u Dejtonu priznavanjem Republike Srpske i činjenice da su i Srbi stradali u proteklom ratu, da za njih 30.000 ubijenih, još niko nije odgovarao.

Srbija tek treba da ozbiljno poduzme mjere na izgradnji novog partnerstva, baziranog na novim organizacionim formama i shvatanjima u BiH, novim političkim pokretima sa kojima se odlučno treba izboriti da generacijama razvijana i favorizovana svijest, koja sebe prepoznaje samo kroz mržnju prema Srbima, konačno bude poražena i promijenjena. Korak po korak, ali stalno i intenzivno.

Bez aktivnog partnerstva i spremnosti na dugoročnu borbu za vlastite interese, sa novim snagama u bošnjačkom narodu a protiv politike i naslijeđa Alije Izetbegovića i političke prakse njegovog sina Bakira, sve dobre namjere su uzaludne. Samo magla i promašena investicija.

(Fond strateške kulture)