Hrvatska spisateljica, Rudan: Svi se j*bite! Lažnjivi manipulatori, nakon „Olujskog“ slavlja dobro se nažderite na naš račun!“

Ako se pozivamo na objektivnost, ali sa srpske tačke gledišta, a povodom protesta,odnosno proslave godišnjice, „Oluje“ reklo bi se da i mi učestvujemo u kavzinacionalizmu i širenju mržnje. Da li je tako?

Hrvatska književnica Vedrana Rudan iznela je svoj stav na ovu temu. Obzirom da je spisatenjica rođena Hrvatica, akademski građanin, pozivamo se na objektivnost njenog stava kao državljanke zemlje Hrvatske, svidelo se to njenim sugrađanima ili ne.
Tekst prenosimo u celosti:

„Sutra je za Hrvatsku veliki dan. Oluja. Centralna proslava održat će se u Kninu. Možda je negdje objavljeno kako ćemo “mi” proslaviti najveći dan u hrvatskoj povijesti ali ja detalje ne znam. Pretpostavljam da će tamo biti Predsjednica u nekom plavom kompletiću naoružana umjetnim trepavicama, umjetnom kosom i umjetnim zubima. Sigurna sam da će u njezinoj blizini biti Thompson naoružan samo umjetnim zubima i velikim mačem.

Tamo će biti i naši političari naoružani lažljivim jezičinama, umjetnim zubima i lažnim osmijesima. Svi koji budu govorili govorit će da je Oluja Hrvatskoj donijela slobodu.
Kako danas, nakon pitaj boga koliko godina od Oluje, izgleda naša sloboda? Na pragu sam šezdeset i sedmog rođendana. Nikad, NIKAD nisam vidjela toliko bijede oko sebe. Moje profesorice u očuvanim kostimićima iz šezdeset i neke drže glave u kontejnerima.

Sve su naoružane čeličnom šiljatom palicom. Kad ubodu plastičnu bocu zaigra im hrvatsko srce u hrvatskim usahlim grudima. Kad se njihove oči sretnu sa mojima skrenu pogled. Skrenem ga i ja.

Jučer sam razgovarala sa mladom mamom. Njezina djevojčica ide u jedan riječki privatni vrtić. Tamo je radila fenomenalna teta. Neke cure su rođene za rad sa djecom. Klinci su je obožavali. Učila ih je talijanski i engleski, onako usput. A onda je jedan tata, ne dragovoljac, ne divlji Hercegovac, ne “stranac” nego “pravi domaći”, onda je taj “pravi domaći”… Moram vam objasniti tko su u Rijeci “pravi domaći.”

To su Primorci, i ja sam Primorka, koji ovdje žive generacijama. Poznati su kao tolerantni, naš je kraj zbog geografskog položaja uvijek bio poznat kao multikulti, mi smo dakle ljudi kojima stranci ne smetaju, osim, ako, kad…

Ona teta o kojoj vam govorim je iz Vojvodine pa je “pravi domaći” izrazio žestoku zabrinutost da će dječica, preciznije, meso njegova mesa, ako teta ne ode, ako teta odmah ne ode početi govoriti srpski. Uzalud se gospodinu objašnjavalo da teta ne govori “srpski”, govori hrvatski, talijanski i engleski… “Pravi domaći” je bio neumoljiv. Mama Hrvatica koja mi je to pričala plakala je neutješno jer je teta dobila otkaz.

U Rijeci. U najkulturnijem gradu u Hrvatskoj. U Rijeci u kojoj su čak i devedeset i prve Srbi mogli sačuvati glavu. U Rijeci koja je i službeno evropski grad kulture.
Čitala sam na nekom portalu što jedu vrtićka djeca u Zagrebu. Čitala i plakala. Ja sam nona, osoba posebno osjetljiva na vrtićare. Svako zagrebačko dijete u vrtiću dnevno smije pojesti hrane u vrijednosti od 9, slovima:devet kuna.

Umirala sam od tuge. Devet kuna? Kuglica sladoleda košta sedam kuna. Mislila sam da će mi srce pući od tuge. Poželjela sam onog njihovog graditelja crkvi i fontana udaviti vlastitim rukama. To želim i ovoga časa.

Tete u Zagrebu moraju sa šest trulih naranči nahraniti dvadeset i petero djece. Ponekad njih dvadeset i petero dobije 2 , slovima: dvije jabuke, 2, slovima: dvije banane i 4, slovima: četiri naranče. Pitam ja i vas i sebe, dok budete sutra gledali sve one proklete monstrume koji će u Kninu govoriti o slobodi, o Hrvatskoj, o Pobjedi, zašto ih nitko od nas neće pitati: krvopije hrvatske krvi, strvinari naši, čime hranite svoju djecu?

Oluja je pobjeda nad pobjedama. Što je ta pobjeda nama donijela? Gladuju starci, od gladi umiru djeca, mladi odlaze iz proklete zemlje da se u nju više nikad ne vrate, majke i očevi ostaju bez djece i unučadi, a vi, siti, zadrigli, pijani, ludi, neobrazovani, lažljivi, manipulatori i manipulatorice, vi nam pričate i pjevate o “slobodi.”

Koliko je stotina tisuća ljudi u vašem ratu sve izgubilo, koliko je stotina tisuća naših građana u vašem miru sve izgubilo da biste nam vi sutra u Kninu mogli pjevati o “slobodi”?

Ma, jebite se vi i vaše umjetne trepavice i vaše umjetne pundže i vaši umjetni zubi i vaši gadni osmijesi i vaše debilne pjesme i vaš retardirani Pjevač. SVI SE JEBITE! I nakon slavlja dobro se nažderite na naš račun.

Ako budemo imali sreće možda će se bar jedan ili jedna od vas udaviti umjetnim zubima koji su plaćeni krvlju budala koje su za Hrvatsku pale jer su vjerovale u ideale.“

(Pravda/Rudan.info)