Home / TEMA DANA / KARAGANOV: „RUSIJA MORA ŽESTOKO DA UZVRAĆA UDARCE I DA PRESTANE DA VODI ODBRAMBENE BITKE“

KARAGANOV: „RUSIJA MORA ŽESTOKO DA UZVRAĆA UDARCE I DA PRESTANE DA VODI ODBRAMBENE BITKE“

Autor: Sergej KARAGANOV (počasni predsednik prezidijuma Saveta za spoljnu i odbrambenu politiku)

DUGO sam se dvoumio da li da objavim ovaj članak. Ispao je bolno tvrd. Ali kriza na mnogo nivoa koja se širi u svetu – ekonomska, za mnoge civilizacijska, i koja će dovesti do smene režima i elita, ubeđuje nas: moramo da govorimo direktno.

Živimo u ratnom stanju – zasad bez miliona direktnih žrtava. A – rat je rat.

Zadržaću se najpre na ideološkoj podršci ruskoj politici.

Kod nas se mnogo toga radi ispravno. Rusija čvrsto brani svoje interese i svoju istinu. U tom smislu i onu o smislu i značaju Velike Pobede. Raskrinkavaju se nove besne kampanje, koje su u moralnom smislu često svinjarije, koje našoj zemlji nameće gubitnik u istorijskoj utakmici – Zapad.

On koristi resurse preostale iz vremena njegove dominacije i pokušava da vodi očajničku pozadinsku bitku u ekonomiji (trgovinski rat SAD protiv Kine, sankcije protiv Rusije i desetina drugih zemalja) i na informativnom polju (propagandni rat protiv Rusije i Kine).

Ali, ruska strana pati od važne slabosti. Mi se stalno pravdamo, igrajući na taj način, nametnutu igru. Po navici, nasleđenoj od prethodnog «hladnog rata» i tadašnje dominacije Zapada, Zapadu posvećujemo previše pažnje. Ali, mi već odavno ne gubimo. Mi odavno nismo ni siromašni ni neslobodni. Ipak, naša defanzivnost je i dalje tu.

To što smo u idejnoj sferi u odbrani, sasvim je u skladu sa ruskom strateškom tradicijom – pre nego što smo pobedili, ostavili smo Moskvu Napoleonu, uzvraćali smo Hitleru do Volge. A od koga se sada branimo? Od pigmeja u poređenju sa tim čudovištima! Odbrambena tradicija je neumesna u sadašnjem svetu i vodi gubitku hrabrosti i u eliti i u društvu. A bez hrabrosti u Rusiji nema pobede.

Nemamo ni pozitivnu ideologiju, novu rusku ideju. A bez takvih ideja, sve velike sile propadaju ili prestaju to da budu. Svet je prepun njihovih grobova ili ruševina.

U međuvremenu, kao rezultat propasti starog komunizma i aktuelnog kraha „demokratskog liberalizma“, u svetu se stvorio ideološki vakuum za čije popunjavanje se intenzivira borba. Kini je teško da ga popuni. Kineska kultura je bolno specifična, i „nerazumljiva“ je za većinu drugih civilizacija. (Iako nastojati da se ona razume, kao i Istok u celini, postaje veoma neophodno.)

Umesto liberalizma i komunizma, u svetu se sukobljavaju dva ideološka trenda.

Jedan su – nazovimo ih uslovno „nacionalisti“, ili pak „konzervativci“, odnosno „normalni“. Njihove su parole – očuvanje suvereniteta država i naroda, nacionalnog identiteta, odbrana nacionalnih interesa i kulture.

Oni čine ogromnu većinu, posebno u Aziji, koja je u usponu, ima ih mnogo u SAD i evropskim zemljama. Ali donedavno oni su se branili od dominantne liberalne „političke korektnosti“.

Drugi su – uslovni transnacionalisti, to jest liberali. Iako ne istupaju za istinski liberalizam, odnosno slobodu, ipak su pokušali da nametnu polutotalitarnu, unificiranu ideologiju. Oni su sada u manjini, koja je sve manja.

Oni poseduju moćne, iako sve slabije, pozicije u svetskom ekonomskom sistemu, stvorenom u Breton-Vudsu i proširene posle 1991. godine na ceo svet. I veoma jake, akumulirane tokom proteklih nekoliko vekova – u informativno-kulturnoj sferi, možda glavnom odbrambenom bastionu Zapada.

U prilog transnacionalistima ide i okolnost da je u uslovima dugotrajnog mira stvorenog nuklearnim oružjem i odsustva stresa karakterističnog za čitavu istoriju čovečanstva, u uslovima neophodnosti borbe za ono što je zaista nasušno – život, hleb, svoju kulturu, svoje mesto pod suncem – domovinu, promenjena svest značajnog dela zapadnih (i malog broja nezapadnih, uključujući i naša) društava i elita.

Slične promene prethodile su padu Rimske imperije, Mletačke republike krajem 18. veka i katastrofi Kine u 18-19. veku.

U savremenom svetu šire se surogat ideologije, vrednosti i modeli ponašanja – demokratija kao religija, LGBT, Me Too, feminizam (ne sme se mešati sa pravima žena), Black Lives Matter i dalje po spisku.

Ove modele ponašanja i vrednosti podstiču vladajuće transnacionalne elite jer odvraćaju pažnju od nerešenih i nerešivih problema – bezizlaznosti i nepravednosti postojećeg modela kapitalizma, atomizuju društva, zamenjuju prirodne vrednosti i osećanja i doprinose pretvaranju čoveka u robota sa programiranim reakcijama.

U suštini, radi se o dehumanizaciji čoveka i čovečanstva. Te modele oni pokušavaju da izvoze, kako bi oslabili konkurentske zemlje i društva, da bi odvojili narode od njihove istorije, tradicije, od samih sebe.

Ovaj izvoz izaziva negativnu reakciju uslovno „normalnih“, koji su u svetu ogromna većina. Ali, oni nisu idejno organizovani i nemaju lidera. I baš zato ne treba da razmišljamo o tome kako da se opravdamo zbog odsustva gej-parada, već da pokušamo da stanemo na čelo novog humanizma – očuvanja čovekove suštine i misije – da služi porodici, društvu, svojoj zemlji, svetu, Bogu. To su vrednosti svih civilizacija i religija, osim one koja se naziva liberalnom.

Izuzetno je velika i povećava se pretnja globalnim ratom. A Rusija je glavni hranilac sveta.

Upravo mi vojno-političkim odvraćanjem zatvaramo put onima koji pokreću ratove.

Kada je zbog svoje vojne, moralne i političke slabosti Rusija prekinula aktivno obuzdavanje, usledilo je grupno silovanje ostataka Jugoslavije od strane natovaca, agresije na Irak i Libiju.

Ali, mi ne kapitalizujemo ovo svoje realno dostignuće, ne vodimo aktivnu politiku mira, spasenja sveta, ne pomažemo idejno sebi i čovečanstvu da se smanji pretnja globalnim ratom.

Zar su nam oružane snage potrebne samo radi odvraćanja „potencijalnih agresora“ ili očuvanja suvereniteta ili je to ipak i u prvom redu za očuvanje najviše vrednosti – mira za sebe i druge? Ja mislim da je tako. Ali zašto onda o tome ne govorimo sebi i svetu, obezbeđujući zasluženi autoritet i samopoštovanje?

A o dodatnoj javnoj podršci za odbrambene troškove da i ne govorimo, a što nije suvišno u situaciji ekonomske krize.

Oduzevši SAD i Zapadu vojnu superiornost, na čijoj osnovi se zasnivala njihova petstogodišnja dominacija u politici, ekonomiji i kulturi, mi smo oslobodili svet, stvorili uslove da narodi i države slobodno biraju svoj put. Dali smo im mogućnost da počnu da stiču pravedan udeo u svetskom BNP.

Ranije su sve to Evropljani, a zatim i Amerikanci, pumpali sebi, oslanjajući se na svoju dominaciju. A mi stidljivo odbacujemo optužbe za militarizam, agresivnost, ne kažemo da smo mi narod i zemlja – oslobodilaca, ne samo od potomaka raznih džingiskanova, napoleona, hitlera, već i od zapadnog ili neoliberalnog „jarma“.

A posebno je pitanje – zašto država, koja je neto izvoznica čistog vazduha i vode skromno ćuti u ćošku u vezi ekoloških pitanja? Po svemu sudeći, po navici smo u defanzivi u odnosu na delimično razumnu, ali umnogome vapijuće sebičnu „zelenu“ agendu, koju predlaže Zapad. Međutim, mi možemo i moramo da dajemo ton i u međunarodnoj ekološkoj politici, predlažući koncepciju, koja je korisna za sve.

Zar mi ne znamo da je demokratija – način upravljanja spolja udoban za većinu, ali neefikasan u kriznim uslovima? I da je on uvek stradao u takvim uslovima?

Zar ne vidimo čemu vode i vodiće formalne demokratske procedure u siromašnim državama? Odgovori su oko nas – Ukrajina, Jermenija, Belorusija, Kirgizija i mnoge druge zemlje. A njihov broj će rasti u uslovima globalne ekonomske krize, podstaknute pandemijom.

Autoritarnost nije panaceja i može da vodi do stagnacije i propasti. Mi to znamo. Ali demokratija u siromašnim etnički složenim društvima gotovo nužno dovodi do degradacije. Pa čak i do krvi.

Zar sebe smatramo moralno jednakim ili čak inferiornim u odnosu na komšije u evropskoj civilizaciji koji su ogrezli u laži i neuspehu? Ili mi, konačno, priznajemo da smo ono što smo istorijski bili i jesmo – evroazijska, i možda čak civilizacija nad civilizacijama?

Zaključak je očigledan – neophodno je uzvratiti udarac. Okretanje drugog obraza je besmisleno. Tim pre – onima koji su u dubokoj civilizacijskoj krizi. Moramo prestati da vodimo odbrambene bitke sa istorijskim gubitnicima, i moramo ući u novi, sve više nezapadni svet, osvajajući povoljne, a često i vodeće idejne i političke pozicije koje nam taj svet nudi.

Predložiću samo neke ideje za takvu ofanzivnu, okrenutu budućnosti i nipošto agresivnu politiku.

Mi smo narod pobednika.

Mi branimo suverenitet i identitet, slobodu izbora – kulturnog, političkog i ekonomskog puta za sve zemlje. Mi smo za slobodu zemalja i naroda protiv hegemonizma u politici i ekonomiji i univerzalizma u kulturi i idejnoj sferi.

Mi smo internacionalistički narod i ne možemo biti drugačiji, s obzirom na našu istoriju. Duboko nam je tuđ svaki rasizam.

Mi poštujemo lični intimni izbor svakog čoveka. Ali mi hoćemo da se čovečanstvo razvija, da se rađaju deca, mi smo protiv pretvaranja ljudi u mankurte – robove koji se ne sećaju svoje istorije, srodnika i pola. Mi smo za to da čovek nastavi da sledi svoju najvišu predodređenost – da služi svojoj porodici, društvu, zemlji, svetu, Bogu, ako u njega veruje.

Mi smo narod ženstvenih i vrlo snažnih žena koje su više puta spasile zemlju u njenoj teškoj istoriji. I mi smo narod snažnih i odvažnih ljudi, spremnih da zaštite slabe.

Moramo da krenemo u novi svet, ne odričući se starog, koji nas vuče unazad, već predlažući sebe Evroaziji i svima kao lidera normalnih, nacionalnih, suverenih, miroljubivih.

Pročitavši ovo, mnogi će reći – mi još nismo sasvim takvi. Ali mi smo takvi mnogo više od svih drugih i moramo ići napred, jačajući ono najbolje u sebi i privlačeći time druge.

(za Fakti.org preveo: V. Kršljanin)

https://rg.ru/2020/11/26/sergej-karaganov-oboronitelnaia-tradiciia-neumestna-v-nyneshnem-mire.html

Check Also

Jeremić: Bojim se da sledi ekonomsko rasulo, inflacija i nestašice!

Predsednik Narodne stranke Vuk Jeremić izjavio je u Novom danu da je njegov prvi politički …