Home / TEMA DANA / Kecmanović: Makedonski slučaj ili ko sa đavolom tikve sadi…

Kecmanović: Makedonski slučaj ili ko sa đavolom tikve sadi…

Piše: Nenad Kecmanović
Da odmah objasnim naslov: „đavo“ nisu makedonski Albanci. Oni su samo agresivna manjina, koja uz podršku matice i „međunarodne zajednice“ ugrožava većinu i produkuje krize. Povodom posljednje, Skoplje su u intervalu od nekoliko nedjelja posjetili redom Mogerinijeva, Han i Tusk i vratili se u Brisel praznih ruku.
500
Visoki funkcioneri EU pokušali su da ubijede predsjednika Đorđa Ivanova da povjeri mandat Zoranu Zaevu, koji je, mimo izbornog programa svoje partije, prihvatio preuređenje Makedonije prema tiranskoj platformi Edija Rame.

A Merkelova se u La Valeti sastala sa Gruevskim sa istom namjerom. Ivanov je još od formiranja države prvi makedonski lider koji se hrabro suprostavio „međunarodnim“ pritiscima i dobio masovnu podršku naroda na ulicama širom zemlje. Iz Brisela paniče kako će kriza u Makedoniji bajagi zapaliti čitav Balkan i maltene izazvati treći svjetski rat, a ambasada SAD u Skoplju bez rukavica operativno radi „da se to ne dogodi“, a svi su se udružili poradi „mira i stabilnosti u regionu“.

Svakom je jasno da je najnoviju gužvu izazvao premijer Gruevski kada se osjetio dovoljno jak da se suprotstavi dugogodišnjoj albanizaciji Makedonije po instrukcijama „međunarodne zajednice“. Odnosno, kada se otvorio i prema Moskvi, i zato je kažnjen nekom vrstom polu/ne/uspjele „nenasilne revolucije“. Naravno, povod za manifestaciju meke moći „made in USA“ protiv legalne i legitimne vlade u Skoplju rutinski je „otkriven“.

Vjerovali ili ne: „premijer Gruevski je prisluškivao telefone opozicionih političara“. A to je, jel’ da, neoprostiv grijeh u savremenim demokratijama, poput SAD, gdje vlast, onako po demokratski, prisluškuje sve građane, a ne samo opozicione političare kao Obama Trampa. I to ne samo kod kuće nego i u inostranstvu, neprijatelje i saveznike, a i sve ostale. Postoji, naravno, bitna razlika. Gruevski je samo lokalni „korumpirani diktator“, dok je predsjednik Bil Klinton diktirao globalno, a državna sekretarka Hilari mito od multinacionalnih kompanija usmjeravala u privatni Fond porodice Klinton.

STRATEGIJA KIRE GLIGOROVA

Međutim, sve je počelo još prije četvrt vijeka… Tokom ’93-’94. više puta sam odlazio u Skoplje. Gostoljubivi, veseli, vrijedni, miroljubivi i skromni Makedonci, po svim prognozama, bili su najranjiviji dio raspadnute SFRJ. Svi oko njih jači, a svi im nešto osporavaju: Albanci teritoriju, Grci ime, Bugari jezik, a sa Srbima nisu uspjeli da se dogovore oko Jugoslavije.

Iako je Makedonija prije Tita bila „južna Srbija“ i u njoj živio veliki broj Srba, Milošević je rekao: „Neka slobodno idu, moliće da se vrate!“ Predsjednik Kiro Gligorov, koji je, kao savezni funkcioner, najveći dio života i političke karijere proveo u Beogradu, otvoreno je novu državu stavio pod zaštitu SAD.

Makedonski narod bio je jugonostalgičan i sa jugom Srbije i dalje održavao veze kao i dok su bili u zajedničkoj državi. Svi su i dalje rado govorili srpski, u trafikama u centru oko hotela Grand (sada Holidej in) – sva beogradska štampa. Na vlasti je bila koalicija bivših komunista i reformista: Gligorov predsjednik države, Stojan Andov na čelu Sobranja.

Nova-stara elita nije bila ni antijugoslovenska ni antisrpska, ni nacionalistička ni separatistička, nego pod devizom bolje prvi u selu nego peti u gradu. A u Skoplju se živjelo bolje nego ikad jer su SAD ekonomski „pomogle“ tranzicionu elitu preko sankcija prema Srbiji. Međunarodni kontrolori na granici žmurili su na jedno oko da bi ponešto robe prošlo mimo sankcija, a Makedonija je ubirala ekstraprofit. Praktično, skraćena Jugoslavija je silom sankcija pomagala svoju bivšu siromašnu republiku.

Susreti sa predratnim beogradskim znancima iz saveznih studentskih redakcija, kolegama Škarićem, Popovskim, Mirčevim, reformistima Andovom i Kambovskim, poznanstvo sa Andonovim, koji je zapamtio moje članke u NINu. Svi su postali ministri, ambasadori i funkcioneri u prvoj tranzicionoj vlasti Kire Gligorova.

I, najzad, duži razgovor sa inteligentnim, iskusnim i slobodoumnim predsjednikom Kirom, koga sam poznavao kao savjetnika Ante Markovića i iz susreta na Ohridu. Kažem mu da sam iz prethodnih kontakata stekao utisak da je veoma omiljen među mlađim intelektualcima. „Ne zato što si im stvorio nacionalnu državu, nego zato što si ih spasio od rata sa narogušenim a jačim okruženjem, ali zamjeraju ti da previše popuštaš Albancima“.

ATENTAT I TAOCI

Ustaje iz fotelje u predsjedničkom kabinetu i pokazuje mi na mapi zapadnu Makedoniju, u kojoj dominiraju Albanci. „Po tradiciji, čuvaju zakopano oružje i u zaleđini imaju Albaniju. A mi nemamo ništa. Juče su ovdje sjedili lideri dvije albanske partije. Pozvao sam ih da mi objasne zašto bojkotuju popis stanovništva. Naveli su nekih pet razloga, i ja im kažem da prihvatam sve njihove uslove i potpišem, s tim da sinoć u TV dnevniku pozovu svoj narod na popis.

Nijedan se nije pojavio, da bi i dalje mogli da tvrde da ih ima 50 odsto, a ne ni 30 odsto. Nije to kao Kosovo u srcu Srbije. Oni bi mogli jednog dana da zvanično proglase secesiju pola Makedonije. Da vojno intervenišemo, em nemamo čime, em bismo bili optuženi da smo oružano napali manjinu. Eto, vidiš, zašto sam popustljiv. Moramo manevrisati do ulaska u EU i NATO, a dotle imamo američku zaštitu“.

Poslije je došla šokantna vijest: predsjednik Makedonije teško povrijeđen u automobilu od podmetnutog eksploziva, a počinioci nikada nisu otkriveni. Uprkos pomoći eksperata FBI (?!), Kiro je jedva preživio i poslije dugog oporavka samo nakratko nastavio predsjedničke aktivnosti. Da li je odlaskom kormilara mlada država u burama regionalnih previranja izgubila kompas ili je sam kormilar zauzeo pogrešan kurs prema Albaniji i Turskoj kao rješenju odnosa sa velikom manjinom?

Iz današnje perspektive, dugoročan oslonac na SAD pokazao se kao kobna greška, kao i svako žrtvovanje identiteta i suvereniteta bilo kome ili čemu. Vašington, kao ni Brisel, nisu riješili spor Skoplja sa Atinom oko imena države. Bez toga Makedonija i danas beznadežno dreždi u predvorju EU. A na obali Ohridskog jezera već je oronuo moderni kongresni centar specijalno sagrađen za konferenciju NATO, koji je još ko zna kad trebalo da ubrza prijem Makedonije u vojni trasnatlantski savez.

U međuvremenu, zemlja je polako tonula – ekonomski već poslije skidanja sankcija Srbiji, politički – tako što je olake ustupke makedonske većine albanska manjina primala sa nezahvalnošću. Pokroviteljstvo jedine supersile pretvorilo se u žrtvu Makedonije projektu stvaranja Velike Albanije. Čvrst i vješt otpor Gruevskog dobio je izborne glasove većine, podršku predsjednika Ivanova, pridružio im se narod na ulicama ne samo Skoplja.

Poradi „mira i stabilnosti u regionu“ i „vladavine prava“, trojac iz vrha EU, Merkelova i ambasador SAD Bejli toplo im preporučuju većinsku vladu nacionalne manjine (Zaev sa dvije udružene albanske stranke) federalizaciju zemlje, jezik albanske manjine kao drugi zvanični jezik, te da priznaju „srpsko-makedonski genocid“ nad Albancima. Valjda zato da bi sa žrtvama izmišljenog genocida od trećine postali većina.

Indirektno ih podržavaju Kirini i ostarjeli puleni iz prve makedonske vlade, dajući ispred privilegovanog NVO sektora izjave da je najvažnije poštovati formalne procedure, a za opstanak države manje-više.

VALJDA NIJE PREKASNO

Prije više od decenije, u intervjuu za Gardijan Timoti Garton Eš je pitao Ali Ahmetija da li makedonski Albanci teže secesiji i dobio jasan odgovor: „Zar vi ne možete da zamislite mene za desetak godina kao predsjednika Makedonije?“ Ne sjećam se da li su prije ili poslije toga akademici MANU predložili secesiju istočnog dijela Makedonije da bi se spasilo ono što je još uvijek bilo makedonsko. Asocira na Ćosićevu ideju o blagovremenoj podjeli Kosova, koja je takođe zanemarena

Posljednjih godina na povratku sa ljetovanja u Grčkoj bizarna slika usred Skoplja. Mnogi su već pisali da je najuži centar grada pretrpan predimenzioniranim bistama velikana iz makedonske istorije, počev od Aleksandra velikog, Klimenta Ohridskog, pa i onih čija je pripadnost makedonskoj tradiciji sporna.

Figure nekih efemernih savremenih ličnosti zamjenjuju ogradu na dva mosta. Kritike sa estetskog, istorijskog, urbanističkog stanovišta mogu biti tačne, ali radi se o simboličkom otporu makedonskog identiteta i suvereniteta koji je ugrožen iz zapadnog dijela de facto podijeljenog grada.

Đačke ekskurzije defiluju i slušaju ilustrovani čas istorije o nacionalnoj prošlosti, o junaku koji je osvojio pola svijeta, o prosvetiteljima koji su stvorili ćirilicu.

A u okruženju su podignute monumentalne zgrade državnih institucija u neoklasicističkom stilu i pored kapija, znakovito, ploče sa citatima Majke Tereze.

Znajući strpljive, trpeljive i pomirljive Makedonce možda šapatom odu, kao gotovo jedinstven slučaj naroda koga više ima u dijaspori nego u domovini. Kako je krenulo, možda baš ti osporavani spomenici ostanu i jedino od makedonske Makedonije, ili će, na drugoj strani, biti izazov da to prvo poruši.

Supersila više nije toliko moćna da što ne može milom – može silom, kao u vrijeme kada je Srbija rješavala problem KiM, ali da zametne građanski rat na nacionalno-vjerskoj osnovi, to još uvijek i te kako može.

Pogotovo kada se sa njom skoro 30 godina zajedno tikve sade, pa se sada Ali Ahmeti o svemu konsultuje sa ambasadorom Džesom Bejlijem, a vlast ide da mu se žali.

Nadajmo se da su se Makedonci na vrijeme probudili i da će izdržati.

(Fond strateške kulture)

Check Also

ŠTA SE KRIJE IZA SUKOBA RUSIJE I GRČKE..?

Napori da se ugrozi dogovor o imenu Makedonije, u kombinaciji sa jačom saradnjom Ankare i …