RUDAN BEZ DLAKE NA JEZIKU: Hrvatskom vladaju kriminalci, a ustaše su samo maska za pljačku!

Vaša generacija živi lošije od svojih roditelja, a vaša će deca živeti lošije od vas, kaže o sudbini ljudi našeg podneblja hrvatska spisateljica Vedrana Rudan

Nedavno je kratko boravila u Beogradu, dogovorila se sa svojim izdavačem („Laguna“) oko novog izdanja njene knjige „Uho, grlo, nož“, prve s kojom je svojevremeno osvojila naklonost ovdašnje čitalačke publike. Intervju vam prenosimo u celosti.

Posle koliko godina?

– Posle petnaest. I, jako se radujem. „Uho, grlo, nož“ nije moja najbolja knjiga, ali je najpoznatija, prevedena je na desetak jezika. Govori o hrvatskom i srpskom fašizmu i običnim ljudima koje svaki fašizam proždire.

Nije li ta tema, nažalost, aktuelna i danas?

– Hrvatski fašizam je neuništiv onako kako je to žohar, jednako je tako i sa srpskim. Ruku na srce, fašizam nema naciju. NJegovo je lice jednako odvratno u Francuskoj i u Danskoj. Mrzi drugog i drugačijeg, prikaži lov na lovu kao borbu za dobro svog naroda.

Rekli ste da je fašizacija dosegla razmere kakve nisu bile ni devedesetih?

– Eksplicitnija je. Hrvati su jednako fašisti kao što su to i Šveđani, izgleda da su možda manje jer još nemaju registriranu naci partiju. Bit će i to, ako nam bog da zdravlje. Otkad je HDZ sa Plenkovićem došla na vlast postali smo baš onako – naci.

Ne mogu reći da sam bila zapanjena kad sam ovih dana videla da ustaše marširaju Zagrebom, ali mi je bilo čudno zašto ih policija štiti. Oni su javno stupali glavnim gradom moje zemlje i niko ih nije napadao. Hrvatska je danas vrlo frendli prema ustašama. Veselo stupamo prema 1941.

Kako na to gleda demokratska EU?

– Ne mislim da EU ima baš mnogo veze sa demokracijom ali mi je bilo smiješno kad sam čula da je jedino Amerika digla glas protiv ustaša. Foksnjuz, glasilo najcrnjih američkih desničara, uznemirili su naši dečki. Amerima koji su pod Klintonom i Obamom pobili i obeskućili milijune ljudi, njima je naša mala, crna, prljava grupa gadova bila „too much“. Protestirali su i službeno.

Govorite samo o fašizmu u Hrvatskoj, u romanu „Uho, grlo, nož“ pišete i o onom u Srbiji?

– Pišem blog koji je vrlo čitan. Pogledalo ga je oko 12 miliona ljudi. Čitan je na celom prostoru – koji ja ne zovem regionom, nego Jugoslavijom – i često me komentatori (ispod teksta) pitaju – zašto pljuješ po Hrvatima a ne pljuješ po Srbima? Ja nisam Srpkinja i ne živim u Srbiji. Srpski fašizam me ne pali jer ne živim u njemu. Hrvatski me žestoko ugrožava kao građanku Hrvatske i kao ljudsko biće. Vrijeđa mi pamet. A vaš predsjednik i naša predsjednica su tema za sebe.

Ukratko?

– Puno puta sam rekla da je vaš predsjednik Nikolić četnik, i ne mislim da je to dobro za Srbiju, al’ mogu to reć jer sam ga upoznala, čula, vidjela. Držim ga divljakom. Moja predsjednica gospođa Grabar-Kitarović je, znam da je izraz otrcan ali ne nalazim bolji, žestoko intelektualno nevina, zato ne bih prema njoj smjela biti oštra. Međutim, ona jest predsjednica moje države iako je biće koje iz kuće ne bi smjela izaći bez negovatelja, o davanju izjava da se ne govori.

Ma kakva bila, ona je moja predsjednica, zato joj ništa ne praštam. Preciznije, ne praštam onima koji je drže tamo gdje jest. Ona je upravo zbog svoje svemirske nekompetencije opako opasna.

A to znači?

– Osjećam se odvratno u zemlji u kojoj živim. Oni kojima je dobro poručuju mi – iseli se! Zašto bih se iselila? Hrvatska je lijepa zemlja, ima divno more, tu sam se rodila, tu imam dvije kuće koje nisam nikome ukrala, tu mi je djedovina… Ne želim da se iselim iz svoje zemlje, želim da ona postane bolja ili bar normalnija. Postat bolja neće. Treba reći da Hrvatskom ne vladaju ustaše.

Ono što sebe naziva „ustašama“ su maškare koje samo skreću pažnju sa činjenice da ova ekipa HDZ-a sa Plenkovićem na čelu priprema rasprodaju onoga što nam je još ostalo; vode, šume, otoci… Hrvatskom vladaju kriminalci.

Više puta ste rekli da su strašni ratovi devedesetih zapravo vođeni samo zbog preraspodele novca?

– Nije to preraspodjela, to je otimačina. I to je valjda danas jasno ko dan. To je i glavni razlog novih-starih sukoba na ovom području. Najljepše mi je kad slušam svjetske analitičare koji su bili deo kuhinje u Libiji i ostalim zemljama u kojima je haralo američko proljeće. Oni ovih dana pišu i govore, oni ZNAJU što će se kod nas dogoditi jer su jako pametni – oni znaju da će planuti Bosna, Kosovo… Sve će planuti što oni budu hteli da plane. Mi smo tu samo da to izvedemo.

Zašto će da plane?

– Kao i pre dvadeset i šest godina, iz ekonomskih interesa. Ako npr. Koka-Koli treba da plane – planuće. Ukoliko nekoj korporaciji zatreba voda, a vode ima u Zagrebu, Zagreb će, ako vodu ne bude dao milom, pretvoriti u prah i pepeo, iz njega izvući vodu i onda reći da je to borba za demokratiju. Danas se diljem svijeta ubijaju milijuni ljudi u ime demokracije.

Još sam 2002. napisala da pet Koka-Kola jebe ceo svet. Pre godinu dana sam svojim čitateljima napravila šoljice sa tim citatom računajući da će makar svako drugi kome je poklonim shvatiti o čemu se radi. Ali to niko nije razumeo.

Skoro sam čitala neki tekst iz, čini mi se, Gardijana o tome kako nije problem Tramp, nego su problem korporacije. Neko je to video prije, neko tek danas, neko to neće videti nikad jer je ta istina o današnjem svijetu normalnom čoveku nepodnošljiva. Više ne postoje zemlje, ni nacije nisu bitne. Postoje samo korporacije koje su u suštini zločinačke organizacije jer melju sve pred sobom, uključujući i živo ljudsko meso, zarad svojih interesa.

Soroš i njegovo „otvoreno društvo“ (sad će opet neko reći da imam nešto protiv Židova, nije tačno, samo sam se njega prvog setila) na ovim su prostorima bili oličenje borbe za „pravdu“, „istinu“ i „demokraciju“. Pa gde su ta pravda, istina i demokracija za koje su se on i ljudi koji su radili za njega borili? Za šta su se oni izborili osim za to da naša deca nemaju ni gde ni od čega da žive, da moraju biti zahvalni ako kao građani trećeg reda u sopstvenoj zemlji crkavaju za plaću od koje ne mogu da žive i za posao bez koga mogu ostati svakog časa.

A običan čovek u svemu tome..?

– Obični ljudi se bore za opstanak i mire sa sudbinom. Postali smo robovi. Nedavno sam pročitala u „Jutarnjem listu“, u tekstu njihove dopisnice iz Londona, kako ogromna većina britanskih tridesetpetogodišnjaka visokoobrazovanih i regularno plaćenih živi sa roditeljima i nema šanse da ikad dođe do svog krova nad glavom jer 500.000 funti košta najjeftiniji stan u Londonu. Dakle, današnji mladi Britanci bit će prva generacija koja će živjeti lošije od svojih roditelja.

Nismo li mi to ovde već savladali?

– Mi smo rodonačelnici tog trenda. To sa čime se – u smislu socijalno-društvenih pitanja i problema – sreće razvijeni Zapad mi smo odavno iskusili. I usvojili. Savršeno se adaptirali. E, sad malo oni prate nas. Zar ne? Vaša generacija živi lošije od svojih roditelja, a vaša će djeca živeti lošije od vas. Meni je normalno da moj sin koji ima dva fakulteta i njegova žena koja ima jedan rade, imaju dvije plate, i kad plate kredit za bezmalo rupu u kojoj žive, nemaju šta da jedu.

Šta je tek s onima koji nemaju posla. Desetine hiljada mladih bježe iz Hrvatske. Moj sin je živio i radio u Americi, u Austriji – svugdje je zapravo postalo isto: na svijetu postoji stotinjak milijardera, ostalo su robovi. Što se Hrvatske tiče, tu je i katolička crkva koja nam prodaje vrijednosti tipa – množite se, ženite se… Pritom oni koji se zalažu za seks uz blagoslov nisu sa križa sišli da bi bili uz narod, nego kriminalci koji žive u viletinama.

Porezna uprava nikad neće pozvoniti na njihove blindirane kapije, a ja moram od mog beogradskog izdavača tražiti gomilu potvrda da bih dokazala da je on platio poreze na moje honorare. Dave nas, gule nam kožu, a gospođa Markić iz građanske inicijative U ime obitelji, propovijeda nam kako je razmnožavanje naša obaveza a abortus grijeh, kako je hodanje Hrvatskom gole guzice volja božija, a sama živi u velelepnom dvorcu i još nam nije otkrila odakle joj pare.

Ili jesi čovek ili nisi

Kako sagledavate aktuelno stanje stvari u Srbiji?

– Ja na Srbiju ne gledam kao na mjesto gde se svaki čas dješavaju redovni vanredni izbori. Nije to moja tema. Nemam pojma ko se natječe, ko će past, ko ustat… ne zanima me. Meni je Beograd otkriće koje mi je uljepšalo život. Prije ovog nesretnog rata nikad u njemu nisam bila.

Došla sam prvi put kad mi je objavljena knjiga „Uho, grlo, nož“, i upoznala divne ljude, provodila i provodim sjajne trenutke… Za mene ne postoje nacije. Ili jesi čovjek ili nisi, sve drugo mi je nebitno.

O Stepincu
Aktuelno pitanje kanonizacije Stepinca. U Srbiji je u toku i pokušaj rehabilitacije Milana Nedića?

– Tu priču oko Stepinca doživljavam vrlo lično. Moja tetka, očeva sestra, Marija Rudan umrla je u logoru Dahau. Moga rođaka po mami, katoličkog svećenika Peršića, ubili su talijanski fašisti. Borio se da Hrvati pod Italijom imaju pravo na svoj jezik. Umlatili su ga poput psa.

U porodici imam žrtvu njemačkog nacizma i talijanskog fašizma. Odgojena sam u katoličkom duhu, ne mrzi, ne ubij, ne kradi, ljubi bližnjega svoga. Uz najbolju volju, nikad nisam njemačke naciste kao ni talijanske fašiste mogla doživljavati kao „bližnje svoje“ zato ni Stepinac nije i nikad neće biti „moj“. Svatko tko je u Zagrebu dočekao naciste onako kako ih je dočekao on trebao bi gorjeti u paklu a ne biti proglašavan svecem.

A Nedić… Nedić je vaša priča. Srbin koji je Srbiju uručio nacistima. Ne pratim što o njemu pišete i govorite, samo se nadam da ga ne namjeravate proglasiti svecem. Naprotiv, jedanput bi i Srbi i Hrvati trebali glasno reći da su sa našim krvnim neprijateljima, njemačkim nacistima, šurovali vragovi a ne sveci.

(Kurir)