Web-Tribune.com Vaše mesto za novosti…
Siniša Kovačević, jedan od najznačajnijih savremenih srpskih dramskih pisaca, od ulaska u literaturu uvijek je u svojim djelima otvarao važne nacionalne i društvene teme, ali se odlučio za direktan politički angažman tek u zrelom dobu.
Prije nekoliko godina pristupio je tada već opozicionoj Demokratskoj stranci Srbije i proveo određeni period u vrhu DSS-a. Kada su poslije povlačenja Vojislava Koštunice sa predsjedničke funkcije počela raslojavanja u ovoj opciji, početkom 2015. Kovačević je formirao Srpski otadžbinski front. SOF je opstao uprkos brojnim izazovima sa kojima je Kovačević bio suočen nakon pokušaja „puča“ u režiji nekoliko najbližih saradnika.
Uoči izbora u Srbiji, zakazanih za 24. april, ta stranka nastupiće na listi koalicije „Rodoljubi“, koju SOF čini zajedno sa Istočnom alternativom Dragana Todorovića, Srpskom ligom Aleksandra Đurđeva i još nekoliko grupacija.
Na početku intervjua za Press koji je uradio novinar Dušan Marić, Kovačević je odgovorio na naše interesovanje – otkud umjetnik u politici:
– Umjetnik u politici je isto što i advokat ili ljekar u politici. Logično je, valjda, da kad vidite da situacija ne valja, pokušate da pomognete svom narodu i državi. Uzgred, Čerčil je dobio Nobelovu nagradu za književnost, Regan je bio glumac, ali i najuspješniji američki predsjednik druge polovine 20. vijeka, Vaclav Havel i Arpad Genc proveli su Češku i Mađarsku kroz veoma težak period.
Na kraju, više nego uspješni političari bili su i Nušić, Kočić, Andrić, Rakić i Dučić. Bavljenje politikom je i pitanje morala. Kako odgovoran čovjek može ravnodušno gledati propast društva u kojem živi? Godišnje umre 30.000 Srba više nego što ih se rodi. Isto toliko mladih i obrazovanih ode preko granice. Vlast zemlju vodi u potpuno pogrešnom pravcu. Prodaju se zemlja, voda i nebo. Logičnije pitanje bilo bi: šta ste do sada čekali?
* Šta ste htjeli reći izjavom da u normalnim zemljama „nema takvih prelaza u kojima, u političkom smislu, legnete kao mesar, a ujutro se probudite kao vegetarijanac“?
– Postoje moralni i politički standardi do kojih morate držati. Ne možete danas skidati bulevarsku tablu sa imenom Zorana Đinđića i stavljati onu sa imenom generala Mladića, a sutra se proglašavati Đinđićevim poštovaocem i nasljednikom. Ne možete zahtijevati od ljudi kolektivnu amneziju i negirati ono što ste do juče predstavljali, riječju i đelom, tražeći od njih da zaborave i dijelove vlastitih života.
Oni koji su juče organizovali demonstracije sa smrtnim ishodima, zbog hapšenja Radovana Karadžića, danas pjevaju „Odu radosti“. Zaborav, rođeni, ne može da se zasluži. Oproštaj može.
* Politiku ste nazvali „neophodnom količinom primijenjenog rodoljublja“?
– To je sveopšta definicija politike. Veliki Ciceron je rekao: „Nije pitanje šta Rim može da učini za tebe, nego šta ti možeš učiniti za Rim“. Kasnije su tu sentenciju pripisali Kenediju. Tipično američki.
* Izjavili ste da je patriotizam elementarna ljudska emocija.
– Postoje četiri osnovne ljudske emocije, koje pripadaju takozvanom iracionalnom kontekstu: ljubav prema djetetu, prema roditeljima, partneru i otadžbini. Nijedna od tih silnih ljubavi nema racionalni predznak. Možda biste vi više voljeli da vam otac, umjesto što ore i kopa, sjedi u Akademiji nauka, bez mirisa „pelinkovca“ i jeftinog duvana, ali to je vaš roditelj i ta je ljubav, načelno, bezuslovna. Tako je i sa otadžbinom.
* Čini se da su rodoljubi u Srbiji sve manje u modi, da to mjesto zauzimaju „evropske vrijednosti“?
– Bečki valcer, teget odijelo i ljubav prema otadžbini nikad ne mogu da izađu iz mode. A prihvatanje evropskih vrijednosti ne isključuje rodoljublje. Naprotiv. Samo morate praviti razliku između pripadanja evropskom kulturnom modelu i ulaska u velikogermansku državu zvanu EU. Razlika je ogromna.
* Srpski otadžbinski front, na čijem ste čelu, nedavno je pristupio koaliciji „Rodoljubi“. Zbog čega?
– Sve što ne vidi sebe u evropskoj komfornoj grobnici za male narode, sve što ne vidi sebe među NATO dželatima, trebalo je da bude u jednoj koloni. Nažalost, prevladali su provincijalni primitivizam, sitnodušje i mali intelektualni potencijal srpskih političkih lidera sa takozvanog desnog pola. SOF se ujedinio, jer je to jedini put. Sujetna boranija to, nažalost, nije razumjela.
* Prije nekoliko dana Nenad Čanak je ponovo zatražio da se u Srbiji izvrši lustracija, pri čemu je jasno da cilja na tzv. patriotske snage. Zašto niko ne traži lustraciju izdajnika i plaćenika stranih obavještajnih službi?
– Lustracija je uvijek moralno problematična, jer se tu postavlja osnovno pitanje: ko će sutra lustrirati lustratore. Ozbiljni narodi i ozbiljni sistemi to rješavaju na drugačiji način. Što se tiče, kako vi kažete, izdajnika i plaćenih agenata stranih službi, pa valjda postoje organi zaduženi za to? Ili ne postoje? Mi smo država bez suvereniteta, lišena duhovne vertikale. Dio teritorije je pod direktnom okupacijom, u Beogradu se o svemu pitaju strani ambasadori. Politički vrh ove zemlje konja vezuje tamo gdje gazde sa Zapada kažu.
* Može li se ponovo dogoditi da poslije izbora u Srbiji, 24. aprila, u parlament ponovo uđu samo proevropske stranke?
– Politička anomalija da 50 procenata građana jedne zemlje nema svoje predstavnike u skupštini, nažalost, može da se ponovi, zato što je opet pobijedila nesloga i šićar. Kako kaže vaš veliki zemljak Branko Ćopić: „Znam ja nas…“
* Zašto je Rusija bolje rješenje od EU?
– Zato što u ovom istorijskom trenutku ne postoji nijedan razlog moralne provinijencije da ne budete sa Rusijom. Nisu Rusi upropastili Libiju, Egipat, Somaliju, Irak, Jemen, Siriju i Avganistan. Nisu iza Rusa ostali potoci krvi i razvaline bivših država, nego iza Amerikanaca i Evropljana. Nisu Rusi poslali milione u izbjeglištvo. Na strani Rusije su i ekonomski razlozi. Njoj možete prodati sve, svaku šljivu i svinju koju proizvedete od Leskovca do Laktaša, svaku flašu rakije ili teglu pekmeza. Ko to ne razumije ili je nedobronamjeran ili je glup.
* Zahvaljujući rijaliti-programima na televizijama, Srbija se pretvorila u jednu farmu skaradnosti i nemorala. Da li je u pitanju diktat medijskog tržišta ili diktat vlasti koja odvlači pažnju od sumorne stvarnosti?
– Prije će biti da je odgovor u drugom dijelu vašeg pitanja.
* Šta mislite o radu ministra kulture Ivana Tasovca?
– Sve najgore. Priznajem da sam prilikom njegovog imenovanja pomislio da je pravi čovjek došao na pravo mjesto. A onda su uslijedila razočaranja jedno za drugim i shvatanje da on svoj posao ne razumije. I ne zna. Gomila gluposti i gadosti, poput ukidanja nacionalnih penzija, držanja Narodnog pozorišta u ponižavajućem i pravno nevalidnom statusu, idiotski zakonski prijedlozi, izostanak strategije srpskog kulturnog modela, budžet za kulturu koji se mjeri promilima…
* Bili ste blizak saradnik Vojislava Koštunice. Kako objašnjavate njegovo povlačenje iz politike?
– On se iz politike povukao nakon velikog izbornog neuspjeha, kao što je to i red.
* Na šta ste mislili kad ste izjavili da nije imao sreće?
– Nije imao sreće zato što je u njegovom mandatu otišla Crna Gora, a Kosovo je proglasilo nezavisnost. Pravde radi, teško da bi to iko uspio da spriječi u tom istorijskom i filozofskom kontekstu.
Mala država mora za kulturu da izdvaja koliko i za odbranu!
* Snimili ste „Sinovce“, zanimljiv film o srpskoj ratničkoj tradiciji. Da li će biti još vaših filmova?
– Vjerujem da će ih biti još. Mlad sam još da batalim nešto što veoma volim i što znam da radim.
* Amerikanci su na svom genocidu nad Indijancima utemeljili cijelu filmsku industriju. U Hrvatskoj, koja baštini ustašku zločinačku ideologiju, godišnje se snimi na desetine filmova u kojima se prekrajaju novija istorija i karakter ratova od 1991. do 1995. godine. Zašto u Srbiji ima malo filmova o Prvom svjetskom ratu i ratovima devedesetih?
– Ovo je pitanje za Tasovca. Mala država mora za kulturu da izdvaja koliko i za odbranu. Da bi imala šta da brani. Ne možete odustati od pjesništva zato što nema tržišta i što se briljantni pjesnici štampaju u tiražu od 500 primjeraka. U Srbiji film i pozorište, literatura ili slikarstvo, opera i filharmonija, nikada neće biti profitabilni. Ali ne možemo zato da odustanemo od njih. Baš zato se ne smije odustati.
* Kako danas ocjenjujete Slobodana Miloševića?
– Sa manje bijesa i više razumijevanja. Sirak tužni bez igđe ikoga. Prosto nije razumio na koju stranu je pao Berlinski zid. Nije shvatio da sa retorskom frazom može da izmijeni tok istorije.
* Na šta mislite?
– Zamislite da je na Gazimestanu umjesto sa „drugarice i drugovi“, svoj govor počeo sa „dame i gospodo, Srbija će raspisati prve višestranačke izbore“. To je ta ogromna odgovornost državnika. Šta mislite da je tada imao pravilne političke anticipacije u kojem smjeru bi otišli događaji? Uostalom, ni njega, ni Vučića, niko nije molio da se prihvate tih poduhvata. Kopali su i rukama i nogama da na tim mjestima budu. Nije život što i poljem preći, kaže veliki Boris Pasternak.
* Neumorni ste zagovornik odbrane Kosova.
– Kosovo i Metohija su kolijevka srpskog identiteta, države, jezika i crkve. Temelji kosovskih manastira su na plećima naših nerođenih sinova, a krstove na vrhovima kubeta drže naši mrtvi očevi. Kosovo je u državno-pravnom i otadžbinskom smislu isključivo i samo srpsko, ali zavičajno pripada i svim onim Albancima koji su tamo rađali đecu i sahranjivali roditelje.
* Da li je moguće istorijsko pomirenje dva naroda?
– Ono je neophodno i do njega je moguće doći samo razgovorom dva naroda. I tu ne smije biti ni moskovskih, ni vašingtonskih, ni briselskih posrednika.
* Pozvali ste Tomislava Nikolića da počne da se miješa u svoj posao?
– On je jedna tragikomična figura. Poštovanje funkcije predsjednika obavezuje me na pristojnost, zato neka odgovor izostane.
* Kako gledate na to što predsjednik republike sebi podiže zadužbinu u Bajčetini?
– Oduvijek je kod Srba postojao običaj da se grade pokajnice. Ja lično držim da bi bolje bilo da je napravio fabriku dugmadi i zaposlio osam mladih ljudi. Mislim da crkava ima dovoljno, toliko da ih i potapamo, a narod i đeca nam nedostaju.
* Kome biste, od bivših i aktuelnih političkih lidera, povjerili da vodi Srbiju?
– Nijednom!
* Milošević ili Đinđić?
– Premalo je Đinđić živio i vladao, tako da je komparativna analiza sa Miloševićem nemoguća. Meni lično, Đinđić je bio i draži i bliži.
* Tadić ili Vučić?
– Ni Tadić, ni Vučić.
* Kako ocjenjujete politiku Beograda prema KiM?
– U ovom trenutku srpska vlada nema politiku prema Kosovu i Metohiji. Ima neku kancelariju koja se bavi ničim i Albance sklone opstrukcijama, uz diskretno namigivanje i Amerike i EU. Bojim se da ni Evropa u ovom trenutku nema jasno vođenu političku misao kad je KiM u pitanju. Neka voćka sazri, otpašće sama, misle i Amerikanci i Evropljani. Bojim se da mi ne zatresemo drvo. Krajnji cilj je nezavisnost. Hajde da ovaj put vjerujemo Nikoliću.
* Branite nacionalne penzije za umjetnike, ali među njima bukvalno ima pjevaljki i ljudi sa trećerazrednim dometima.
– Pa valjda je trebalo napraviti mehanizam da ono što duva u zurle i njače po rijalitijima ne može da uđe u to čestito društvo. Ovako ste sa prljavom vodom bacili i dijete. Znate li kolike su penzije slobodnim umjetnicima pored čijih remek-djela prolazite u bibliotekama i muzejima? Bestidno male.
* Vi ste jedan od rijetkih nacionalista koji tvrdi da ne postoji opasnost od separatizma u Vojvodini.
– Separatizam u Vojvodini postoji, ali dok ogromna većina Vojvođana, pritom mislim i na one koji ne pripadaju našem narodu, u Beograd gleda kao u Jerusalim, nema mjesta strahu, ali ima oprezu. Možda bi se oni otcijepili, ali ne daju Sterija, Dositej, Đura Jakšić, Zmaj i Laza Kostić, ne daju Branko Radičević i Jovan Đorđević. Ne daju oni koji Srbiju doživljavaju kao svoj praprostor i vječitu maticu.
* Zašto se uopšte ne govori o bijeloj kugi, najvećem problemu srpske nacije?
– Ne znam, ali znam da ja ne propuštam nijednu priliku. I ovaj intervju je dokaz za to. Fridrih Niče kaže: „Kad nas nema, ničega nema.“ Umorni smo i stari kao narod, nemamo još mnogo vremena za oporavak.
