KNJIGA S DRUGOG SVETA – VOYNICHEV RUKOPIS: MISTERIJA PORED KOJE JE “DA VINCIJEV KOD” IGRA ZA MALU DECU (VIDEO)

“Voynichev rukopis”, tako nazvan po trgovcu rabljenim knjigama Wilfrid Voynicha, koji je tvrdio da ga je otkrio 1912. u Italiji, već dugo opsjeda kriptografiju. Je li u pitanju prava misterija koju treba riješiti, ili samo vješta i detaljno izvedena prijevara?

Ovaj rukopis koji se čuva u Beineckeovoj bilioteci rijetkih knjiga i rukopisa na Sveučilištu Yale, zagonetan je u toj mjeri da “Da Vincijev kod” spram njega izgleda kao najobičnija igrarija: u pitanju je knjiga koju nitko ne može pročitati, na jeziku koji ne postoji , ilustrirana slikama biljaka i stvorenja kakvih na našoj planeti nisu viđeni.

U meki pergament i staru slonovaču uvezano je 240 bogato ilustriranih stranica, a ilustracije djeluju kao nešto iz Tolkienovog svijeta vilenjaka, ili pak kao priviđenje koje je bi eventualno imao maštovit pjesnik na teškim drogama: čudne biljke, želatinozna stvorenja, skupina nagih dama blijede kože koje se kupaju u jezeru – ili spuštaju niz vodeni tobogan?

Tijekom godina, opsjedala je bezbroj stručnjaka koji su o njoj razvili bezbroj teorija, kako znanstvenih, tako i onih sasvim otkačenih:

Moja omiljena teorija je da je u pitanju ilustrirani dnevnik vanzemaljca tinejdžera, greškom zaboravljen na Zemlji – u šali kaže Ray Clemens, kustos Beineckeove knjižnice.

Šala, međutim, možda i nije na mjestu, jer su neki od najbrilijantnijih umova proveli desetljeća pokušavajući dešifrirati ovu neveliku knjižicu, veličine prosječnih džepnih izdanja, povezanu u kvalitetni pergament.

Jedan od njih je bio i Amerikanac William Friedman, jedan od najvećih kriptografa 20. stoljeća i tvorac NSA – institucije koju je tako popularnom učinio Edward Snowden. On se oko manuskripta trudio čitavih 30 godina, a teorije su se u međuvremenu samo umnožavale.

Jedan umirovljeni botaničar nedavno je iznio tvrdnju da su neke od prikazanih biljaka porijeklom iz srednje Amerike, dok je britanski stručnjak za primijenjenu lingvistiku kao senzaciju objavio vijest da mu je pošlo za rukom da prevede 10 riječi.

Jednako brojni su, međutim, i oni koji vjeruju da je u pitanju samo vješt, gotovo savršen i uzuzetno maštovit falsifikat.

Misterija poljskog trgovca

Jedno od općih mjesta povijesti falsifikata je, naime, ono kada trgovac rijetkim knjigama “otkriva” neki prethodnio nepoznat rukopis, te je utoliko najsumnjiviji sam Voynich, Poljak iz Litve, koja je u to vrijeme bila dio ruskog carstva.

Rođen 1865, kraće vrijeme je zbog revolucionarnih aktivnosti proveo u Sibiru, a nakon toga je preko Mandžurje pobjegao za London. Tu je otvorio prodavaonicu polovnih klnjiga, koja je postala stjecište političkih izbjeglica. Među njima je bio i ruski imigrant koji je kasnije uzeo ime Sidney Riley, a potomstvu je ostao poznat kao kao avanturist i obavještajac s nadimkom “Špijunski as”.

Voynich je bio poznat upravo po svom “rijetkom daru” otkriti dotad nepoznate rukopise, a poznato je i da je u svoje vrijeme nabavio veliku količnu pergamenta, kao i da je iz dana provedenih na Moskovskom Sveučilištu raspolagao znanjem iz kemije potrebnim za rekonstruiranje srednjovjekovnih pigmenata i tinte.

Potvrde iz knjižnice njegovog misterioznog prijatelja, obavještajca Sidney Rileya, pokazuju, pak, da je u svoje vrijeme u knjižnici Britanskog muzeja proučavao literaturu o drevnim vrstama tinte.

Sve to, međutim, nije dovoljno da potvrdi teoriju o falsifikatu – bar dok ne budu urađene forenzičke analize tinte i pigmenata kojima je rukopis načinjen. Za sad, naime, postoji samo analiza pergamenta pomoću izotopa ugljika, koja pokazuje da fino obrađena koža potječe iz 15. stoljeća.

O knjizi…

Voynichev rukopis (manuskript) je misteriozna ilustrirana knjiga nepoznatog sadržaja, a napisao ju je prije nekih 600 godina nepoznati autor na nepoznatom jeziku

Od njena otkrića 1914., ova knjiga bila je objekt intenzivnog proučavanja od strane mnogih kriptografa, uključujući neke od vrhunskih američkih i britanskih vojnih kriptografa. Nitko od njih nije uspio dešifrirati niti jednu jedinu riječ knjige. Knjiga je postala sveti gral kriptografa i povjesničara.

Knjiga je dobila naziv po američkom trgovcu knjigama, poljsko-litvanskog podrijetla Wilfrid M. Voynich, koji ju je pronašao 1912.

Nepoznati autor je nepoznatim pismom napisao rukopis na 272 stranice. Tekst je pisan ptičjim perom, s lijeva na desno, a autor je koristio abecedu koja je imala 20-30 distinktivnih znakova. Analizirajući kvalitetu pisanja (brzinu, trud i krivulje), potrvđeno je da je autor pisao s lakoćom, tj. nije koristio nikakve reference za pisanje, što upućuje na to da je misteriozni pismo autoru bilo blisko.

Nakon prvog spomena rukopisa u 17.stoljeću prošlo je 200 godina tišine kada ju je od jezuita otkupio Wilfrid Voynich. Nakon pronalska kroz ruke još nekoliko nasljednika, misteriozni je rukopis završio u posjedu sveučilišta Yale.

Misteriozni rukopis

Ilustrirani Voynich rukopis, djelo nepoznatog autora pisano nepoznatim pismom predstavlja neriješenu misteriju kriptografije i povijesti unatoč brojnim naporima stručnjaka. Do sada je jedino otkriveno karbonskim datiranjem kako potječe s početka 15. stoljeća, dok je sam sadržaj i svrha ovog rukopisa i dalje velika nepoznanica.

Rukopis ima 240 stranica, no pretpostavlja se da ih je bilo bar 270.

U tekstu nisu vidljive greške ili ispravke, a stil pisanja je takav da se čini kako se ne radi o kodiranom tekstu. Rukopis sadrži više od 170 000 znakova koji su grupirani u oko 35 000 skupina koje čine “riječi”.

Čini se da struktura tih riječi slijedi fonološke ili pravopisne zakone, na primjer, pojedini znakovi se pojavljuju u svakoj riječi, poput samoglasnika, a neki znakovi nikada ne slijede druge. Distribucija slova u riječi je također prilično neobična – neki znakovi se pojavljuju samo na početku riječi, neki tek na kraju, a neki uvijek u središnjem dijelu. U rukopisu se pojavljuje i nekoliko latiničnih riječi, za koje nije poznato jesu li dio izvornog teksta ili su naknadno dodani.

Budući da se pismo ne može odgonetnuti, tekst se prema ilustracijama dijeli na šest skupina – biljni, astronomski, biološki, kozmološki, farmaceutski i dio sa “savjetima” u kojem nema ilustracija već je tekst podijeljen na male paragrafe koji su označeni s malom zvjezdicom na lijevoj margini.

U biljnom dijelu su na svakoj stranici prikazane jedna ili dvije biljke, uz popratni tekst, a niti jedan od crteža biljaka se ne može ne dvosmisleno identificirati.

Astronomski dio sadrži kružne dijagrame, neki od njih su sa suncem, mjesecom i zvijezdama, a namjena im je vjerojatno astronomska ili astrološka. Jedna serija od 12 dijagrama prikazuje konvencionalne simbole zodijačke konstelacije. Svaki od njih ima 30 ženskih figura raspoređenih u dva ili više koncentričnih krugova.

Biološki dio čini gusto ispisan kontinuirani tekst, mjestimice s brojkama, a uglavnom prikazuje male gole žene koje nose krune, kupaju se u bazenima ili kacama koje su povezane mrežom cijevi.

Kozmološki dio ima kružne dijagrame, ali opskurne prirode, a farmaceutski dio sadrži crteže dijelova biljke i predmete koji bi mogli pripadati toj struci.

Opći dojam je da je rukopis trebao poslužiti kao farmakopeja ili se odnosi na teme srednjovjekovne medicine. Međutim, zagonetni detalji ilustracija su utjecali na mnoge teorije o podrijetlu knjige i sadržaju teksta, kao i na moguću svrhu. Cijeli rukopis je dostupan online i možete ga prelistati ovdje.

Prvi potvrđeni vlasnik rukopisa je bio alkemičar Georg Baresch koji je poslao kopiju rukopisa kriptologu Athanasiusu Kircheru, koji je imao uspjeha u dešifriranju. Pismo koje je Baresch uputio Kircheru 1639. godine prvi je sačuvani dokument u kojem se spominje misteriozni rukopis.

Kircher se zainteresirao i tražio je da mu pošalje original, što je Baresch odbio. Nakon njegove smrti, rukopis je naslijedio njegov prijatelj Johannes Marcus, rektor praškog univerziteta, koji je Kircheru poslao original s popratnim pismom 1666. godine. O knjizi sljedećih 200 godina nema zapisa, ali po svemu sudeći rukopis je s ostalom Kircherovom korespodencijom pohranjen u knjižnici tadašnjeg sveučilišta Collegio Romano u Rimu. Vjerojatno je tamo ostao sve do kada su postrojbe Viktora Emanuela II osvojile grad 1870. godine. Nova talijanska vlada je oduzela mnogo toga Crkvi, pa i spomenutu knjižnicu.

Isusovci su potajno prebacili sve knjige sa sveučilišta u privatne knjižnice, a Voynich rukopis je prebačen u Villu Mondragone, seosku palaču van Rima koja je bila u vlasništvu Isusovaca. Oko 1912. Collegio Romano odlučio je prodati nekoliko knjiga zbog oskudice, a Wilfrid Voynich je kupio 30 knjiga i među njima i tajanstveni rukopis koji je po njemu dobio ime. Sljedećih sedam godina pokušao je zainteresirati znanstvenike koji bi dešifrirali knjigu, no bez uspjeha.

Nakon njegove smrti, rukopis nasljeđuje njegova udovica koja je nakon svoje smrti rukopis ostavila prijateljici Anne Nill, a ona je pak 1961.prodala rukopis antikvaru Hansu P. Krausu. Kako on nije mogao pronaći kupca za rukopis, poklonio ga je sveučilištu Yale 1969. godine, gdje se i danas nalazi.

Autorske zasluge rukopisa su pridavane nekolicini osoba, između ostalog, Marcus u pismu iz 1666., navodi da je prema tvrdnjama njegovog prijatelja autor rukopisa bio franjevac i znanstvenik Roger Bacon. Marcus se ogradio od te tvrdnje, no Voynich ju je ozbiljno uzeo u obzir te je činio sve kako bi tu tezu potvrdio. Pretpostavka da je Roger Bacon autor vodila je Voynicha do zaključka kako je osoba koja je prodala rukopis Rudolfu bila matematičar i astrolog John Dee, koji je djelovao na dvoru kraljice Elizabete I. Dee i suradnik Edward Kelley živjeli su u drevnoj Bohemiji neko vrijeme i nadali su se prodati svoje usluge caru, te je moguće da su upravo oni napisali taj rad i širili glasine da je to Baconovo izvorno djelo u nadi da će ga kasnije prodati.

Neki su zasluge autorstva pridavali samom Voynichu, međutim, mnogi dokazi opovrgavaju tu činjenicu. Zatim, na dnu prve stranice rukopisa pojavilo se i ime “Jacobj à Tepenece”, a to bi mogao biti Jakub Hořčický od Tepenec, također poznat po svom latinskom nazivu Jacobus Sinapius. On je bio osobni liječnik i kustos botaničkih vrtova Rudolfa II. Voynich, i mnogi drugi ljudi su zbog toga zaključili da je Jacobus bio vlasnik rukopisa prije Barescha. Ovo ime je još uvijek vidljivo pod UV svjetlom, no ne odgovara originalnom potpisu. Moguće je stoga da je sam potpis dodan kasnije iz nepoznatih razloga. Postoji još nekoliko teorija o mogućim autorima, no za sada, još uvijek nije ništa dokazano.

Jedino što je dokazano, osim starosti rukopisa jest i da tekst sadrži značajke pravog jezika, odnosno, znanstvenici Montemurro i Zanette su istraživanjem došli do spoznaje da se rukopis statistički pridržava ligvističkih pravila. Prema njima, rukopis slijedi Zipfov zakon, koji drži da će se najčešće ponavljana riječ prirodnog jezika pojaviti oko dva puta onoliko koliko druga najčešća riječ i tri puta koliko treća najčešća riječ i tako dalje.

Ističu da nasumične simboličke sekvence ne pokazuju isti obrazac stoga isključuju mogućnost da se radi o prijevari. Naravno, ne slažu se svi s ovim tvrdnjama da se radi o izgubljenom jeziku ili do sada neotkrivenom kodiranom pismu. Nitko ne zna zaista što piše u tekstu, no obzirom da se rukopis bavi nizom tema koje se mogu odnositi na alkemiju te da potječe iz doba kada je alkemija bila popularna, moguće je da je pismo kodirano kako bi se sakrila tajna znanja. Bilo kako bilo, ovaj će rukopis i dalje intrigirati znatiželjnu javnost jednako kao i stručnjake.

Pogledajte video:

 (Blic.rs,nexsus-svjetlost.com)