Dr Radojka Praštalo: Stvarni cilj banaka nije vraćanje duga, već preuzimanje državne imovine– Jedini spas nam je momentalni bankrot!

Putem elektronske pošte našoj redakciji se obratila dr Radojka Praštalo, penzionisani profesor Elektrotehničkog fakulteta u Banjaluci,  sa porukom da je nedavno na više adresa poslala knjigu Ivana Pernara za koga kaže da je mladi genije iz Zagreba…

„Nadala sam se da će je bar netko pročitati i komentarisati, ali NIJE NITKO! A knjiga i ono što Pernar iznosi u njoj je od krucijalnog značaja. Zbog toga sam odlučila da na osnovu te knjige i još nekih izvora napišem ovaj esej koji vam sad šaljem. On je mnogo kraći od te knjige, pa se nadam da će ga bar netko pročitati. Ono što u njemu piše je jako važno za naš opstanak. Zato vas molim, tko nije zainteresiran da ga pročita, neka ga bar dalje pošalje. Vjerujte mi, u interesu je svih nas.“

***

 Uzroci propadanja balkanskih banana državica

Činjenica je da na ex Yu prostoru imamo možda procentualno NAJVIŠE stručnjaka iz oblasti EKONOMIJE, a baš u ekonomiji NAJGORE stojimo! Već više od 20 godina dešavaju se demokratski (?!) izbori, a NIŠTA SE SUŠTINSKI NE MIJENJA! To jest, i dalje kontinuirano propadamo…

Naizgled je čudno da se baš nitko iz političkih stranaka nije obratio onim malobrojnim ekonomistima koji su pokušali da ponude neka razumna/logična rješenja (kao što su drAleksa Milojević, dr Slavko Kulić, Branko Dragaš, dr Slobodan Komazec), već u svojim redovima imaju samo takve ekonomiste koji NEMAJU SVOJE MIŠLJENJE i samo klimaju glavom… A narod (ili bolje rečeno rulja) uporno omogućuje takvim ISTIM političarima da već 20 godina obnavljaju mandate (!!!) i dalje nas uništavaju…

I konačno se javio jedan mlad momak, koji uopšte nije ekonomista a koji je shvatio “u kom grmu leži (glavni) zec”, tj. tko to sve i zašto radi da bismo i dalje propadali dok potpuno ne nestanemo…

To o čemu on govori govorili su i dr Aleksa Milojević koji je morao čak i da osnuje stranku u Republici Srpskoj („Snaga naroda“) u nadi da će ga narod čuti, razumjeti i podržati u pokušaju da spasi Republiku Srpsku i BiH od potpune propasti, ali su njegova nadanja bila uzaludna! Jedva 2000 ljudi, koliko ih je glasalo za tu stranku na posljednjim izborima, je razumjelo o čemu se radi, a svi ostali su opet glasali za SNSD (i njihove trabante) i SDS (i njihove trabante)… I naravno, kontinuitet propadanja se nastavio…

U Srbiji Branko Dragaš već 20 godina pokušava pomoći Srbiji da se spasi od sigurne propasti, ali njegovo znanje i iskustvo, nikom nisu potrebni. Rulja i dalje na izborima podržava svoje uništavatelje… A Srbija je odavno zrela za bankrot, kao i RS/BH, što Dragaš i predlaže kao jedini spas u takvoj situaciji. A u Hrvatskoj dr Slavko Kulić ne može u medijima da prozbori ni jednu riječ, iako on ima rješenje za zaustavljanje agonije u Hrvatskoj.

Istu sudbinu je doživio i mladi Ivan Pernar (knjiga:“Kako je nastao novac”) koji je to isto pokušao. On je napisao knjigu kojom je pokušao otvoriti oči stanovništvu, ali uzalud. I on je na izborima ostao neprimjećen, a gladna rulja se i u Hrvatskoj bavi „visokom“ politikom (kao i u RS/BH i Srbiji) i glasa za HDZ (i njihove trabante) i SDP (i njihove trabante),dok sve i dalje propada…

Zato pogledajmo šta je otkrio Ivan Pernar (medicinski tehničar!) zajedno sa svojim prijateljima studentima:

***

Suština i porijeklo ogromnih zaduženja država, preduzeća i građana

1. Odsustvo monetarnog suvereniteta

Svatko od nas ima prihode i rashode, a zavisno od toga da li je naše poslovanje pozitivno ili negativno, ostvarit ćemo dobit/profit ili gubitak. Država kao servis građana, također ima svoje troškove/rashode i prihode (prvenstveno od poreza). Razlika između prihoda i rashoda je DEFICIT BUDŽETA/proračuna. Naizgled se čini logičnim da ni pojedinac ni država ne bi smjeli trošiti više nego su im prihodi, međutim, država kao SERVIS građana to ipak mora!

Zbog čega?

Da bi jedan subjekt ostvario prihod, drugi nužno mora imati rashod/trošak. To jest, novac se može zaraditi samo ako ga netko drugi gubi. U takvim uslovima povećan trud i rad ništa ne vrijede, jer ne mogu promijeniti ovu rigidnu računicu! A današnji finansijski sistem zbog lišavanja država njihovog monetarnog suvereniteta, je poput pokera: da bi jedni ostvarili profit drugi moraju gubiti.

Zato države, kao servis građana, da bi bile uistinu suverene, moraju imati i monetarni suverenitet, tj. moraju imati svoju CENTRALNU/središnju BANKU. Ona bi po definiciji morala biti nezavisna DRŽAVNA INSTITUCIJA sa monopolom stvaranja novca, koji bez posredovanja privatnih banaka koristi za pokrivanje BUDŽETSKOG/proračunskog deficita, nastalog zbog stvaranja nove vrijednosti radom i zalaganjem. Taj novostvoreni novac centralne banke se zove PRIMARNA EMISIJA. Međutim, u Evropi ta primarna emisija je Mastrihtskim ugovorom zabranjena, zbog čega SVE članice Evropske unije (i one države koje ih slijede!) tonu u dužničko ropstvo i neotplative dugove! Zašto? Zato što se države, da bi riješile problem budžetskog deficita, moraju zaduživati na svjetskom tržištu novca uz KAMATE, budući da im je oduzeto pravo primarne emisije (tj. stvaranja vlastitog novca!).

Zbog toga, kreditna kriza će svakim danom biti sve gora, tj. nema rješenja na vidiku, čega su mnogi akteri već uveliko svjesni. U ovakvom finansijskom modelu nemoguće je izaći iz duga jer je sistem baziran isključivo na kreditu, pa je situacija poput živog blata: što se više koprceš i pokušavaš riješiti problem prethodnog duga uzimanjem NOVOG kredita – to dublje toneš…

Dakle, rješenje je u drugačijem finansijskom modelu koji podrazumjeva VRAĆANJE PRIMARNE EMISIJE centralnim bankama, a ne samo zaduživanje i zaduživanje. Dakle, u trenutno važećem finansijskom modelu naopaka je regulacija novca, što je TABU tema i o tome se ne govori! Zato su krivi i neuki građani koji se uopšte ne interesuju odakle i kako dolazi taj novac koji im je toliko potreban, a svakim danom ga sve manje i manje imaju. Nažalost, da bi se zainteresovali da saznaju kako uopšte taj finansijski sistem funkcionisa, nisu im dovoljan motiv ni činjenice da nema zaposlenja, da su plate sve manje i manje, da su rate kredita kao i cijene u trgovinama sve veće i veće, da je život sve skuplji, da im je budućnost i njih i njihove djece neizvjesna… niti da upravo imamo takav finansijsko-monetarni model kakav je Argentina imala prije svog totalnog sloma.Ali, da bi se to ZNALO, treba biti sposoban sagledati “big picture” što ogromna masa stanovništva ili nije u stanju ili je prelijena da o tome razmišlja, što ovi belosvetski (a i domaći) kobci obilato koriste da ih nesmetano pljačkaju i uništavaju.

Naime, koristeći upravo njihovu neinformisanost, nezainteresovanost i neznanje, oni su im oduzeli monetarni suverenitet (kod nekih država otvoreno, a kod nekih prikriveno) ipretvorili im centralnu banku u MJENJAČNICU koja je samim tim prestala pokrivati budžetski deficit primarnom emisijom i za tu svrhu počela koristiti inostrane kredite! To je proizvelo strašne posljedice: NEREALAN KURS i KREDITNU KRIZU. Nerealan kurs je učinio da uvozna roba bude jeftinija nego domaća i to je uništilo njihovu domaću privredu i dovelo do enormne nezaposlenosti. A da bi “država” i dalje vegetirala, morala se stalno zaduživati vani uz kamate, iz čega je i vraćala dotadašnje dugove čime je uz eksponencijalnu kamatu složenog ukamaćivanja svoj ukupni dug uvećavala 19 % godišnje što znači da joj se dug svakih 4 godine- udvostručavao! Tj. kamata zarađuje kamatu i raste poput snježne lopte, što kad-tad mora dovesti do finansijskog sloma.

Argentina je među prvim državama u kojima je došlo do finansijskog sloma. Kako se u Argentini uopšte došlo u takvu situaciju? Na ISTI način kao i kod nas, što znači da i nas čeka taj KOLAPS koji je doživjela Argentina. Naime, tamo negdje osamdesetih u Argentini sesve više i više kralo tako da se taložio sve veći i veći deficit koji nije bio rezultat samo stvaranja novih vrijednosti radom i zalaganjem, zbog čega se moralo emitovati sve više i više novca iz primarne emisije da se sav taj deficit pokrije, a to je dovelo da ogromne inflacije! Kad su to shvatili, ljudi su se pobunili jer su vidjeli da se novčana masa povećava, a da oni nemaju proporcionalno više novca. Pobuna nije obuzdala lopovske apetite političara pa su oni našli čovjeka kog će podvaliti narodu kao spas od inflacije, a oni će i dalje nesmetano i nesmanjeno krasti od svog naroda! Taj čovjek je bioDomingo Cavallo i postavljen je na mjesto ministra finansija sa zadatkom da STABILIZUJE KURS i SUZBIJE INFLACIJU. Cavallo je to uradio jednim potezom: pretvorio je centralnu banku Argentine u MJENJAČNICU, čime ne samo da se nije obračunao sa kriminalcima u vlasti, nego im je još išao na ruku! Tom mjerom stavio je državu u direktnu zavisnost o stranom novcu tj. pod MONETARNU OKUPACIJU.

2. Nerealan kurs domaće valute 

Time je njihova domaća valuta postala samo transakcijsko sredstvo (bon!) koje nije imalo pokriće u emisiji novca iz centralne banke, nego u vanjskom dugu! Tako je nastalo stanje kadadržava održava valutu nerealno jakom uz pomoć vanjskog zaduživanja, čime čini uvozne proizvode jeftinijim nego bi trebali biti, odnosno subvencioniše uvoz! U kreditnom sistemu u kojem je centralna banka samo mjenjačnica, urušavanje ekonomije počinje onog trenutka kada se ljudi prestanu zaduživati kako bi kupovali nekretnine, dionice, automobile i ostalu luksuznu robu iz uvoza. Budući da je novac u opticaj ulazio isključivo kao kredit, a kreditna ekspanzija je je bila gotova, prestao je i priliv novca. Sve zemlje koje su vodile politiku precijenjenog kursa prije ili kasnije su dovele domaću privredu do sloma. Ovakve mjere su dovele do potpunog kolapsa Argentinu, bez da su imali rat! To je nekad bila bogata zemlja puna prirodnih bogatstava, ali zbog pogrešne regulacije novca i kriminalizovnih i korumpiranih političara pretvorena je u zemlju jada i bijede. Baš kako će biti i s nama…

Sve je više onih koji iskazuju sumnju u tvrdnje političara da će ih otkazi, nova zaduženja, veći porezi i rasprodaja državne imovine odvesti na put privrednog razvoja i oporavka. Neki su se čak i usudili da javno kažu da su baš te mjere dovele državu u ovakvo žalosno stanje, a stanovništvo u ropstvo i siromaštvo. Očigledno je da se vlade mijenjaju, a problemi ostaju. Ništa se ne rješava, a stanje je sve gore. Izgleda da je najteže shvatiti da su svi problemi međusobno povezani: visoke kamatne stope, nerealan kurs, propast proizvodnje, visoka nezaposlenost, velik vanjski dug, masovne blokade računa i sudska izvršenja, rastuća nelikvidnost i skursevi, što je sve posljedica finansijskog modela u kom je centralna banka samo puka mjenjačnica! Ako se k tome dodaju još kriminal i korupcija vladajućih, nerad/jalovost/korumpiranost pravosuđa i sunovrat sistema obrazovanja, pravo je čudo da još imamo kruha da jedemo, kako je zaključila jedna beogradska čistačica! Ovi drugi faktori su isto toliko važni kao onaj prvi, što pokazuje situacija u Jugoslaviji.

Narodna banka Jugoslavije je imala funkciju primarne emisije, ali ekonomiju su ipak morali održavati američki bespovratni krediti, zbog enormne korupcija/nepotizma/klijentelizma/ a naročito NEGATIVNE KADROVSKE POLITIKE koju ovaj današnji sistem naslijedio i još razradio do neslućenih visina!

U takvim uslovima, u što god netko ulagao ne može ostvariti dobit. Odnosno, u što god ulagao, ako i ostvari neku dobit, ona je manja nego što bi dobio da je novac držao u banci. Takav finansijski model odgovara samo onim malobrojnim “kraljevima” novca koji mogu luksuzno živjeti i enormno se bogatiti samo od kamata na te astronomske cifre novca koji pozajmljuju državama i drugima! Posljedica toga je da narod teško radi da bi dobio malo novca, a oni ne rade ništa za golem novac! Odatle je očigledno da je nemoguće se baviti proizvodnjom u uslovima nerealnog kursa jer je uvozna roba jeftinija i naše tvornice su osuđene na propast, a ljudi nikako ne mogu da shvate da je kurs nerealan! Nije im jasno da udržavi gdje su svi ekonomski parametri negativni, nemoguće imati stabilan kurs, kao što mi imamo.

3. Eksponencijalni rast duga 

Zbog činjenice da su kamate na štednju/depozit mnogostruko manje nego na kredite, kredit je sve teže otplativ, tim više što se radi o zakonu velikih brojeva i SLOŽENOM UKAMAĆIVANJU. Količina novca u opticaju se nepotrebno povećava za iznos kamate koja se obračunava na državni dug, država tu kamatu otplaćuje novim zaduživanjem i tako banke, zahvaljujući složenom ukamaćivanju, dolaze do sve više i više novca, a država je pod sve većim i većim dugom. Tada banke počinju sa svojim klasičnim parolama narodu: ne možete živjeti na dug, morate smanjiti plate, penzije, socijalna davanja, privatizovati državnu imovinu itd. A do tada su nudile kredite šakom i kapom i čak “vukle za uši” one koji neće kredite! Iz tog je jasno da stvarni cilj banaka i nije naplata duga. Bankari znaju da je dug otišao u nebo i da je neotplativ, te da ga država NIKAD NEĆE MOĆI VRATITI. Naime, država će stalno imati deficit i za potrebe svog funkcionisanja, a kamoli za rate za otplatu prethodnog duga.

Stvarni cilj banaka je PREUZIMANJE DRŽAVNE imovine, odnosno stvarnih bogatstava te zemlje na račun tog nerealnog astronomskog duga! Posebno će taj “bič” osjetiti stanovništvo kad marionetske vlasti budu prisiljene od strane MMF-a da privatizuju javna preduzeća (voda, šume, autoceste, elektroprivreda) koja imaju karakter javnog dobra i nisu usmjerena ka stvaranju profita. Međutim, kad ih privatizuju, postaće nemilosrdne gulikože stanovništva, a njihove skupe usluge osiromašeni narod neće moći plaćati pa će mu se život svesti na onakav kakav je bio u srednjem vijeku: bez vode, bez struje i sl. Dužnička doktrina je najveća prevara savremenog svijeta. Ako se taj suludi koncept hitno ne odbaci, svi ćemo propasti. Ostat ćemo bez ičega, a naročito bez iluzije da možemo živjeti iznad svojih mogućnosti, kad nas spuste na nivo kmeta ili roba beskućnika…

Bez obzira na to koliko vi radili i stvarali novih vrijednosti, država neće/ne smije napraviti emisiju nezaduženog novca koji bi imao pokriće u stvarnim dobrima i služio njihovoj razmjeni. Naprotiv, novi novac u opticaj može ući samo kao dug, pa u skladu s tim, ako se želi dobiti novčana protivvrijednost za novostvorene vrijednosti, društvo se mora zadužiti! To ima za posljedicu: što društvo više radi i stvara, to je veća njegova potreba za novim novcem-samim tim i dug (eksponencijalno!) raste. To je dovelo do apsurda da su one zemlje u kojima se najviše radi i stvara- najzaduženije! (primjer Njemačke!)

4. Instaliranje MMF-a 

Za ovakve prljave rabote Domingo Cavello je dobio mnoge nagrade međunarodnih bankara i iz ministarstva finansija smješten je u fotelju ministra ekonomije, gdje će narodu prodati klasičnu priču MMF-a po kojoj oni žive iznad svojih mogućnosti, da vlada mora smanjiti plate, penzije, povećati poreze, povećati radni vijek, školarine, uvesti participaciju u zdravstvu i sl. kako bi se vlada mogla i dalje zaduživati iako je i gladi i duga već odavno previše… Putem Cavella išao je i hrvatski guverner Rohatinski čiji pogubni rezultati na ekonomiju i finansije u Hrvatskoj su sve više vidljivi, a za to je dobio mnoge svjetske nagrade, baš kao i Cavello… Slično je i u Srbiji (Dinkić, Cvetković i sl.), a u BiH svi političari uključujući i guvernera Kozarića se “ne miješaju u svoj posao”, već takve iste podvale instaliraju, preko visokog predstavnika i njih, međunarodni (talmudističke) bankari.

Slično je i u Sloveniji, gdje je sve bilo u redu dok se slušalo Mencigera i imalo vlastitu valutu i centralnu banku, ali je to Janša i njegova kamarila sve uništila i pretvorila centralnu banku u mjenjačnicu…

Grci su se odrekli svoje nacionalne parole: “Sloboda ili smrt” iz doba borbe protiv Turaka, da bi danas, pod “vlašću” marionetske vlade koja je produžena ruka MMF-a i Evropske unije, trpjeli čak i bankara za premijera koji provodi politiku nerealnog kursa zajedno sa restriktivnom fiskalnom i monetarnom politikom. Te mjere su onemogućile svaku mogućnost privrednog rasta, stvorile veliku nezaposlenost i uništile njihovu ekonomiju. Umjesto da odbace euro i ponovo uvedu drahmu, uspostave realan kurs, provedu ekspanzivnu monetarnu politiku, zahvale se MMF-u, odlučili su se za monetarni sistem sličan onom iz Argentine prije sloma! Vrhunac ironije i licemjerstva je to što domaći političari i strani bankari ubjeđuju narod da je to što rade po zahtjevu MMF-a za njihovo dobro! Zbog svega ovoga, danas je Grčka pod monetarnom okupacijom i u ekonomskom ropstvu, gorem od onoga 1941. kad su je okupirali Nijemci, jer i ova marionetska vlada zastupa interese njemačkih banaka, a ne svog naroda. 

5. Gdje je rješenje

Nema te porezne (ili druge) reforme ili sveopće štednje i odricanja po zahtjevima MMF-a koja nas može izbaviti iz tog gliba, ukoliko se prethodno ne uradi MONETARNA REFORMA. Ona je conditio sine qua non tj. uslov bez kog se ne može.

Ako se i dalje centralna banka (koja to nije po definiciji!) bude smatrala “svetom kravom“ i nitko ne bude i dalje preispitivao rezultate njenog rada, propast nam ne gine! Pa zar nije neophodno preispitati SVE faktore koji utiču na stvaranje ovog haosa u državama!? Međutim, stranački prvaci (i lijevih i desnih stranaka koje se smjenjuju na vlasti i zbog toga se NIŠTA ne mijenja nabolje) su korumpirani od strane banaka i idu im na ruku, te preispitivanje rada centralne banke drže TABU temom. Odatle je jasno da stranački politički sistem nije tu da se brine za interes naroda, za pravedno društvo i sl. već za INTERES FINANSIJSKE OLOGARHIJE!

Kako bi taj cilj bio ostvaren, bilo je potrebno osnovati stranke sa formalno različitim političkim predznacima i okrenuti ljude jedne protiv drugih, a priče o patriotizmu, socijaldemokraciji i sl. su samo priče za NAIVNE glasače da bi se lakše manipulisalo sa njima… U stvari, birači su zapravo na prevaru uvučeni u politički cirkus koji je gledano izvana bučan i dinamičan, a gledano iz perspektive manipulatora potpuno beznačajan, jer je SVE unapred određeno. Ljudi su potpuno nesvjesni toga šta se događa, a nisu baš ni zainteresovani da to saznaju. Oni odlaze na posao (ako ga imaju), dolaze kući, rade kućanske poslove, brinu o djeci, razmišljaju kako da prežive mjesec, kako da plate rate kredita, režije itd. Zbog zaokupljenosti ljudi golim opstankom i spremnosti da zadrže posao pod svaku cijenu, nitko ne razmišlja o stvarnom uzroku nedostatka novca, propadanja preduzeća i sve veće nezaposlenosti. Slično je i sa poslodavcima. Oni misle da je rješenje u smanjivanju radničkih prava i više rada za manje novca, dok radnici misle da su za sve krivi nesposobni menadžeri. A stranke, i desne i lijeve, ne misle ni na šta drugo, nego da se dokopaju vlasti i uzmu “svoj” dio kolača… Ni jedne ni druge nemaju rješenje, već samo nude nastavak agonije kroz podjele birača na lijeve i desne. I dok oni vode jalove debate na tu temu, banke nastavljaju sa izrabljivanjem i pljačkanjem.

Doduše, postoje neke stranke koje su odbacile ove ideološke predznake i koje stvarno nude rješenja (u Hrvatskoj Živi zid, u RS/BH “Snaga naroda”), ali one su u potpunoj medijskoj blokadi, a biračko tijelo ne traži način da ih prepozna i primjeti, a kamoli da im se priključi i bori zajedno sa njima. U ovako tragičnoj situaciji u domovini NITKO nema pravo da bude nezainteresovan, apolitičan i neinformisan. Najvažnija stvar u jednoj državi – tok novca, je totalna apstrakcija gotovo svim stanovnicima. Čak i većini ekonomista! Zahvaljujući tome, nekolicina vanjskih bogataša u želji da bude što bogatija, zaularila je političke stranke i sad nas i jedni i drugi obmanjuju i pljačkaju…

Iz svega rečenog je očigledno da narod NIŠTA NE ZNA! A zašto ne zna pored tako raširenog obrazovnog sistema? Očigledno da se radi samo o KVANTITETU na račun KVALITETA. Zbog toga je obrazovni sistem POTPUNO ZAKAZAO. Djecu u školama uče refleksnoj POSLUŠNOSTI, da ne preispituju autoritete, već da im se slijepo pokoravaju bez obzira na to šta im zdrav razum govori. Osim toga, individualizam i razmišljanje izvan okvira ili odvojeno od kolektiva se sankcioniše. Dječje glave pune nebitnim stvarima kako bi u njima ostalo manje mjesta za bitne. Ništa nije slučajno, sve je detaljno isplanirano! Od koljevke pa do groba, svakog stanovnika…

Ali, Argentinci su se dozvali pameti (što je kod Balkanaca još jako, jako daleko…) i shvatili da je nerealan kurs koji se održava vanjskim zaduživanjem, dio problema a ne rješenja, te da budžetski deficit treba pokrivati iz primarne emisije a ne iz vanjskog zaduživanja, pa suizašli u ogromnom broju na ulice. Tamo su, umjesto “mjera štednje” koje ultimativno natura MMF preko svojih ekonomskih ubica (poput Cavella), zahtjevali su da se političarima onemogući da i dalje kradu, a kako vanjski dug nije načinio narod pa traže da ga se otpiše. Htjeli su MONETARNU reformu: da inflacija pojede kredite/dugove, da država uvede primarnu emisiju novca i da se onemogući da političari dalje kradu. Narod je ustrajao na tim zahtjevima i uspio je: Otpisano je 2/3 vanjskog duga, inflacijom učetverostručila novčanu masu i tako razbila unutrašnju kreditnu krizu. Time se uspostavio realan kurs jer novac u opticaju nije više imao pokriće u vanjskom dugu. Tako je narod slomio okove dužničkog ropstva. Te mjere spasile su državu i narod od potpune propasti.

Izvjesni Erich Bauer je u vezi “opasnosti” po postojeći finansijski sistem izjavio: “Nemojte brinuti oko toga. Uz pomoć masovnih medija, obrazovnog sistema i represivnog aparata imamo potpunu kontrolu nad ljudima. Naš obrzovni sistem ih od malena uči refleksnoj poslušnosti, tj. slijepom pokoravanju autoritetima, a svi autoriteti su na našoj strani. Svedok se široke mase bave posljedicama, a ne uzrokom problema, nema opasnosti za naš sistem. Međutim, slažem se s vama, postoji opasnost da dio ljudi počne razmišljati i o uzroku kreditne i s njom povezane ekonomske krize. U svakom slučaju, bitno je zaokupiti umove ljudi sa nebitnim stvarima.”

Neobrazovanim ljudima je lako manipulisati. Tim više što su ljudi u suštini SEBIČNI i zanima ih usko samo njihov problem, a ne žele da razmišljaju o problemima drugih ljudi. Važno im je da spase samo svoju “guzicu”, pa makar i gurajući druge u propast. To znači da uopšte nemaju socijalnu inteligenciju i nisu dorasli životu u društvu, već samo u uskom krugu svoje porodice ili eventualno u nekom manjem “čoporu”.

Dakle: Reality show, Big brother, Parovi, sport… to će “imobilizirati” mozgove neuke rulje, na što “oni” računaju… Također teme poput mijenjanja imena ulica, zamrzavanja jajnih ćelija, extra “prava”homoseksualaca i sl. služe za istu svrhu.

Takav sistem ne kaže otvoreno da se u njemu može preživjeti samo baveći se kriminalom i korupcijom, ali to je svakim danom jasnije sve većem broju stanovnika, pa mnogi od njih se prilagode takvom sistemu zbog čega broj kriminalaca i korupcionaša stalno raste, iako se stalno (samo) priča o borbi protiv korupcije. Pa tko će se boriti kad su oni koji bi trebali to da rade baš najkorumpiraniji i najkriminalizovaniji? Najveći kriminal se odvija uz saglasnost najvišeg nivoa vlasti, a smjenom vlasti taj kriminal se ne zaustavlja. Zašto? Zato što su SVE vlade marionetske, tj. u rukama stranih banaka i korporacija, pa se zamjenom “lutaka” ništa ne mijenja jer se ne mijenja manipulator koji upravlja tim “lutkama”.

Hoće li Balkanci ikad imati toliko pameti, znanja i volje da urade ono što su uradili Argentinci?

Teško, jer ta znanja se ne stiču u instrumentalizovanim školama i medijima, a za druge izvore znanja malo tko od Balkanaca se interesuje… A ova znanja nisu nova. To je, na neki način, znao još i Kublaj Kan. Njemu je uloga novca bila razmjena dobara, a ne stvaranje duga, što je počivalo na zdravoj logici. Međutim, trenutni finansijski sistem okrenuo je leđa zdravom razumu.

Da bi stanovništvo moglo prepoznati ovu veliku prevaru i podvalu, mora biti sposobno da posmatra finansijski sistem iz “ptičje perspektive”, tj . da su sposobni sagledati “big picture”. Nažalost, takvih je jako malo u populaciji, a moglo bi ih biti više ako bi pokazali interes da ono što sami ne znaju, saznaju od onih koji znaju. Bez obzira na to, trebalo im je biti sumnjivo (ali nije!) bar to što su kamate na štednju mnogostruko manje nego kamate na kredite (1.5 : 10% i više), što je razlog da dug raste mnogo brže od novčane mase i sve teže je otplativ. Iako  je to više nego očigledno, ljudi to iz nekog razloga ne vide. Ili je to zbog toga što ljudi jednostavnije stavari teže prihvataju kao vjerodostojne?

Bilo kako bilo, kod nas velikih pobuna nema! Zašto? Narod se odrekao slobode radi privremene sigurnosti, mada je više nego izvjesno da će uskoro izgubiti oboje.Propaganda sistema uvjerava ljude da će imati sigurnost ukoliko budu šutjeli, pokoravali se, trpjeli i ne budu ukazivali na mane tog sistema. Dok se nepravda događala drugima, oni su šutjeli, nesvjesni toga da to i njih čeka. Samim tim što nikad nisu stali u odbranu onih koji su bili ugroženi od sistema, sad su svjesni toga da nitko nije obavezan ni njih da zaštiti kad ih to zlo snađe, pa su se prepustili očaju i samosažaljenju. Ono što je tu na prvi pogled čudno je zašto se ne bune školovani mladi? Izgleda, kad završe fakultet, sistem je potpuno preuzeo kontrolu nad njihovim umovima pa više nemaju ni logiku zdravog razuma, iako vide da u ovakvom sistemu nemaju baš nikakvu perspektivu (osim onih malobrojnih koji se udjenu u takav sistem i bespogovorno mu služe). Da li je (i takav) život toliko drag ili mir tako sladak da ga treba platiti ropstvom i lancima? 

Međutim, jedno zlo nikad ne dolazi samo. Ljudi bi morali znati šta sve doprinosi njihovom sve lošijem i lošijem položaju. Kao što smo vidjeli, ogromnu ulogu u tome igra pogrešna regulacija novca (monetarni sistem), ali ništa manje nisu krivi kriminal i korupcija vladajućih elita koja se nikad i ničim ne sankcioniše, zbog čega se raširila od vrha do dna! Kako je to bilo moguće? Do toga je došlo zbog toga što su vladajuće partije najprije korumpirale državne institucije (inspekcije i druge kontrolne organe) a zatim i PRAVOSUĐE! To je dovelo do toga da su političari davno shvatili da ne podliježu nikakvim sankcijama bez obzira kakvu i koliku štetu počinili svom narodu i svojoj državi. Izgleda da se u strankama nataložio najgori šljam naroda koji niti šta zna od onoga šta bi trebao znati, niti hoće da pita stručnjake. A ako im koji od njih ponudi rješenje, oni ga IGNORIŠU (u RS/BH primjer Dodika (SNSD) i Bosića (SDS) koji ignorišu sve što im dostavlja dr Milojević, a u Srbiji Cvetković i Vučić dr Komazeca i Branka Dragaša)

Zato, ne samo da nikakve rezultate u smislu poboljšnja stanja u državi i društvu ne mogu donijeti nikakve mjere koje natura MMF, nego niti ikakve politike koje pred izbore nude i pozicija i stara opozicija, koje obje provode ISTU politiku nerealnog kursa sa centralnom bankom kao mjenjačnicom i enormnim kriminalom i korupcijom.Zato su “rezultati” isti, bez obzira tko je na vlasti. Različite su samo nevažne nijanse zbog kojih birači izlaze na izbore i glasaju za jedne ili druge. A život prolazi… Zato je potpuno svejedno za koga glasate, ukoliko ne glasate protiv nakaradnog i korumpiranog, kriminalizovanog sistema. 

Dakle, jedina alternativa ovom beznađu je SAMOSTALNA i SUVERENA DRŽAVA. To je ono što nam ova na vrat okačena “međunarodna zajednica” nikakako ne dozvoljava, jer tad bi bili onemogućeni da pljačkajku naše resurse! Njih podržava naša “domaća” marionetska vlast i lažna opozicija. A da je vlast marionetska, ne treba posebno dokazivati: budući da zavisi od vanjskog novca/kredita, zavisna je od onog tko taj kredit daje i postavlja uslove. A uslovi su – da radi za njih, a ne za svoj narod… Baš tako i radi. Ako ova vlast, koja vodi politiku beskonačnog zaduživanja još ostane, ostaćemo i bez tla po kome hodamo, a o drugom da i ne govorim. 

U ovakvoj situaciji u kakvu su nas dovele marionetske vlade i lažne opozicije, jedini spas nam je momentalni BANKROT.

Tj. svaka zemlja koja je djelimično ili u potpunosti otpisala vanjski dug ili proglasila BANKROT, privremeno je izgubila mogućnost kreditiranja od međunarodnih finansijskih institucija kojima je bila dužna. Osim pada kreditnog rejtinga i kratkoročne nemogućnosti zaduživanja na međunarodnom tržištu novca, nije bilo drugih posljedica (primjer Argentine i Islanda). A svaka država koja ne može iz realnih sredstava vraćati dug, već ga mora vraćati iz novih kredita, zrela je za bankrot. Prema međunarodnom pravu država ima pravo otpisati vanjski dug ukoliko ga smatra nelegitimnim. Npr. da novac od zaduživanja nije potrošen za dobrobit naroda, već korumpiranog režima, što nije potrebno ni dokazivati jer su nam države svakako zrele za bankrot, pa se i ne mora ulaziti u rasprave oko neligitimnosti duga. Potrebno je da samo obavijesti svoje kreditore da nije u stanju više vraćati svoje dugove bez daljnjeg zaduživanja i da neće na taj način da ugrožava svoje kreditore na način da od njih i dalje uzima nove kredite koji ne može vratiti.

U stvari, najbolje se što prije na taj način izvući iz te morbidne kreditne priče, jer kreditna kriza ni u EU neće nikad prestati. Floskule političara o tome kako treba rezati deficit, “stezati kajš”, da se na može živjeti na dug, i sl. su najobičnija LUDOST. 

6. Zaključak 

Još sam davno bila u čudu, gledajući kako se stalno forsiraju što viši rekordi u sportu. Pitala sam se: Dokle to može ići i šta će biti sa sportom kad to više neće biti moguće? Hoće li tada potpuno prestati interes za sport? A sigurno je da jednog dana više neće biti moguće obaranje maksimalno dosegnutih sportskih rekorda, jer ljudsko tijelo nije perpetum mobile i ima neku prirodnu granicu bez obzira na sve stimulanse koje trpaju u te jadnike da bi iz njih izvukli što veći profit! Međutim, nisam čula da je igdje itko postavio ozbiljnije ovo pitanje.

Kasnije sam vidjela da tako nije samo u sportu, već da ta megalomanija predstavlja suštinu zapadnjačke filozofije života. Isti tretman, kao i sportski rekordi, ima i profit u privredi zapadnih zemalja. Ta trka za što većim profitom, čini mi se da je čak i veća nego u sportu, tj. da je eksponencijalnog karaktetra. Ponovo sam se pitala: Ima li tome ikakvog ograničenja ili kraja? Očigledno da su “trkači” za profitom to shvatili i smislili najveću svjetsku prevaru pretvarajući novac iz sredstva za razmjenu dobara, u sredstvo za stvaranje duga, te time izbjegli taj prirodni limit profitu i svom neograničenom bogaćenju. 

Zbog svega gore rečenog, novac i dugove država ne treba preozbiljno shvatiti i tu spiralu zaduživanja treba što prije prekinuti. Zato je u pravu Branko Dragaš kad kaže da svaka država koja više iz svojih vlastitih prihoda ne može više otplaćivati vanjski dug, treba ODMAH proglasiti BANKROT, jer to može prema važećim međunarodnim zakonima. Tada se prestaju vraćati vanjski krediti.

To su uradile neke latinoameričke države, a najsimpatičniji način iskazivanja tog bankrota je pokazao predsjednik EKVADORA dr Rafael Correa, jedan mlađi čovjek sa fizionomijom Indijanca. On je rekao:

 “Mi smo propali i ne možemo trenutno vraćati svoje dugove koje nije napravio naš narod. Mi ne kažemo da ih nećemo vratiti. Vratićemo ih jednog lijepog dana. Ali, sad imamo druge važnije prioritete, da bismo uopšte opstali. Najprije moramo oporaviti uništenu privredu i sve ostalo, a kad to postignemo, onda ćemo razmišljati o plaćanju tih vanjskih kredita… ” 

To treba da urade i balkanske državice.

Međutim, to nije dovoljno. Branko Dragaš predlaže čitav paket mjera:

1. Proglašavanje bankrota,
2. Novi ljudi na svim ključnim mjestima umjesto ovih koji tu cirkulišu 20-ak godina,
3. Uvođenje primarne emisije u Narodnu banku, tj. napustiti neoliberalni model,
4. Donošenje zakona o porijeklu imovine i hapšenje svih kriminalaca i korupcionaša koji ne mogu dokazati legalno porijeklo svoje imovine i oduzimanje te imovine u i vraćanje u budžet/fondove (penzioni, socijalni, razvojni itd)
5. Sređivanje poravosuđa da može obaviti tu ulogu.
6. Odrediti pravce razvoja i zahvaliti se MMF-u na dosadašnjoj “pomoći”,
7. Ne pristajati više na nikakve EU ucjene po cijenu prekida pregovora sa EU.
8. Obustaviti privatizaciju Telekoma, EPS-a i drugih ključnih resursa Srbije.

Ima još mnogo mjera koje su neophodne da bi se normalizovala situacija u potpuno kolabiranoj državi, a naročito je to pedantno osmislio dr Aleksa Milojević koji se odavno zalaže za vraćanje ingerencija Centralnoj banci u BiH koja je do sada bila degradirana na nivo obične mjenjačnice, te uspostavljanje razvojnih fondova iz kojih bi svi koji žele poktrenuti neku proizvodnju mogli po povoljnim uslovima dići kredite. 

Ima li šanse da narod progleda? Teško. Manjina koja uključi mozak može brzo shvatiti šta se događa, ali većina koja vjeruje instrumentalizovanim masmedijima teško da će doći do razumnih zaključaka. Bez obzira ako im se sve ove činjenice predstave i na najjednostavniji mogući način. Oni će ih ignorisati, negirati i govoriti da oni sami tu ništa ne mogu uraditi (zbog lijenosti ili prezauzetosti zbog gledanja turskih serija, big brothera, farme, parova, sporta i drugih “ispirača mozga”). A da su te činjenice istinite i da se ipak nešto moglo učiniti da su se i oni uključili, shvatiće tek kad ostanu bez posla, kad im banka zaplijeni imovinu, kad ne budu imali šta jesti… Nažalost, većina ih mora najprije lupiti glavom o zid da bi otvorili oči i pogledali ispred sebe, što je ujedno i najveća tragedija u ovoj sveukupnoj situaciji. Do tada će se stalno nadati da će to uraditi NETKO DRUGI umjesto njih. A nema tko… Zato je izbor pred nama vrlo jednostavan: sloboda ili ropstvo. Svatko mora sam izabrati ono što mu odgovara.

(Dr sci. Radojka Praštalo, Facebookreporter)