DŽEVAD GALIJAŠEVIĆ: Srbiju su srušili izdajnici iznutra za sitne pare, A OVAKO PLANIRAJU DA UNIŠTE REPUBLIKU SRPSKU…

Piše: Dževad Galijašević

Već mjesecima, intenzivno se vode specijalne operacije usmjerene iz Vašingtona, Londona i Sarajeva usmjerene na rušenje institucija Republike Srpske i nosilaca najvažnijih državnih ovlaštenja i odgovornosti: Predsjednika, Narodne skupštine, Vlade, Ministarstva unutrašnjih poslova, Agencije SRNA, Radio-televizije… a svi oni koji učestvuju u tome uvjeravaju građane da su to ipak samo „teorije zavjere“.

Vidljiva su, svakako, nastojanja i akcije radikalne islamističke čaršijske klike u Sarajevu, podržane Inckom, lojalnim potomkom ideologije Trećeg Rajha, otuđenim pipkom nekontrolisane moći OHR-a, čija je majka uspješno pobjegla preko Blajburga sa ostalim nacistima, da konačno optuže Republiku Srpsku za sve loše što Bosna i Hercegovina danas predstavlja.

Ciljevi su identični: rušenje institucija i državotvornog kapaciteta Republike Srpske u izmišljenim bezbjednosnim destabilizacijama koje čine ”nezavisni analitičari” iz Srpske, novinari, profesori i dekani pa nevladine organizacije iz druge države (”Srbska Čast”) ali i „naoružavanje“ policije i ko zna šta još.

I evo ih i danas, sa domaćim izdajnicima na istom terenu destabilizacije sa novim povodima, na trgovima, u istoj prepoznatljivoj matrici koju su svojevremeno utemeljili razni Otpori, Canvasi, Srđe Popovići, Nataše Kandići, Čede Jovanovići i slični.

U Srbiji je to uglavnom jasno: Srbija je bombardovana da bi Kosovo bilo NATO baza – da bi ga oteli od Srbije, a ne zbog unutrašnjih političkih procesa i diktature Slobodana Miloševića, kako je srpsku javnost ubjeđivao aktivista i osnivač Otpora Srđa Popović, koga su britanske tajne službe nagradile izborom za rektora univerziteta Sent Endruz u Škotskoj.

Popović, koji je osnovao i nevladinu organizaciju Canvas (Centar za primenjenu nenasilnu akciju i strategiju), bio je kandidat za rektora zahvaljujući ulozi u svrgavanju Miloševića i ličnom analitičkom predlošku za rušenje zapadu neposlušnih režima, napisanog kao knjiga „Mustra za revoluciju“ i dobio je više glasova od bivšeg lidera Škotske liberaldemokratske partije Vilijama Renija. Inače, Univerzitet Sent Endruz u istoimenom gradu osnovan je 1413. godine i najstariji je u Škotskoj, a treći najstariji u zemljama engleskog govornog područja u svijetu.

Bondstil i NATO, droge i terorizam, Haradinaj i Tači, zorno svjedoče da tu ipak nisu samo teorije zavjere već da je neko domaći, iz Srbije, učestvovao u razbijanju svoje zemlje za sitnu naknadu.

Sva ta priča iz „jugoslovenskih devedesetih“ vrlo je vješto globalizovana i uspješno primjenjena 17. decembra 2010. godine kada se student Muhamed Buazizi zapalio nakon što mu je policija oduzela tezgu, što je predstavljalo početak pobune protiv režima u Tunisu i označilo početak Arapskog proljeća a predsjednik države Zejnel Abidin bin Ali shvatio da ne može spriječiti pobunu radikalnih islamista podržanih sa zapada, te je 14. januara 2011. godine pobjegao iz zemlje nakon što je gotovo hiljadu ljudi ubijeno u uličnim neredima. Nastavilo se u Egiptu, Libiji i kulminiralo u Siriji, dok je NATO u kontinuitetu uz pomoć terorista ubijao po Avganistanu, Iraku… Ta „Mustra za revoluciju“ ubila je na Bliskom istoku tri miliona ljudi za osam godina, da bi nakon toga bacila na koljena i razorila Ukrajinu.

Priča se povremeno vraćala i u Tunis kada je opet vrlo slična smrt već 2015. godine, tj. pet godina kasnije, dovela u pitanje uspjeh prve revolucije u zemlji. Riza Jahjavi, koji se nalazio na listi osoba primljenih na posao u pokrajini Kasrin, otkrio da je maknut sa liste kandidata.

Mladi 28-godišnji Jahjavi, koje se popeo na stub za struju u znak protesta, umro je od udara visokog napona. Ova smrt izazvala je novi talas protesta koji se za kratko vrijeme proširio na 16 pokrajina i doveo do još osam stotina mrtvih. Nakon proširenja protesta i sukoba u Tunisu je uveden policijski čas.

Ipak, uprkos policijskim mjerama, već u decembru 2016. godine u Tunisu je ubijen inžinjer Mohamed Zouari, ispred svoje kuće dok je ulazio u automobil.

U njega je ispaljeno šest metaka. Ono što je sakriveno od javnosti u BiH je priča o tome kako su četiri mjeseca prije zločina u Tunis ušla dva državljana BiH i unajmili automobile i apartmane u blizini mjesta gdje je živio Zouari.

Tuniškog inžinjera je izraelska tajna služba MOSAD dugo nadzirala zbog, kako se tvrdilo, njegovih tijesnih veza sa palestinskim Hamasom, nekoliko dana prije nego što je likvidiran vratio se sa puta u Liban i Tursku. Atentat na njega očito je bio dugo i pažljivo pripreman (prema nekim tvrdnjama čak godinu i pol!), a u njega je na različite načine bilo uključeno više osoba.

Bosankohercegovački državljani Alem Čamdžić.(46) koji je uhapšen u Hrvatskoj, i Elvir Šarac (39), po svemu sudećii, bili su neposredni izvršioci ubistva o čemu svjedoče nadzorne kamere sa mjesta zločina, kao i svjedoci koji su ih vidjeli.

Čamdžić je u to vrijeme radio za MPRI, Američku paravojnu strukturu koja je koordinirala izgonom Srba iz Hrvatske u operaciji Oluja i godinama provodila razne vidove obuke i opremanja muslimansko-hrvatske vojske kroz specifičnu i dogovorenu operaciju „Opremi i obuči“. I danas je ova paravojna organizacija prisutna u kancelarijama Ministarstva odbrane BiH pod imenom „Egbility“ iako o tome ne postoji nikakav ugovor u okviru zajedničkih institucija o tome. Dva pištolja, nađena na licu mjesta, korištena tokom likvidacije Mohameda Zouarija ličila su i markom, kalibrom i proizvođačem na pištolje kojima je ubijen Oliver Ivanović.

Ljudima u BiH ime Alem Čamdžić ne „zvuči poznato“, međutim, kada mu se doda njegov (ratni) nadimak – Čamac, onda se mnogim koje su rat proveli u Sarajevu odmah „upale lampice“. Sarajevski režiser Pjer Žalica je 1992. godine snimio o ratnom putu Alema Čamdžića dokumentarni film nazvan „Čamac“, koji se jedno vrijeme mogao pogledati i na Jutjubu, međutim nakon vijesti o hapšenju Čamdžića u Hrvatskoj, taj film više nije dostupan; nema ga. U Žalicinoj filmografiji ne pominje se da je on autor tog dokumentarca snimljenog u produkciji sarajevske filmske kuće SAGA.

Inače, lideri Hamasa su odmah nakon ovog zločina za njega optužili Izrael, čiji je ministar odbrane Avigdor Lieberman cinično odgovorio da „ako je neko ubijen u Tunisu, sigurno nije riječ o mirovnjaku, niti o kandidatu za Nobelovu nagradu“.

Zašto o tome ne pišu mediji u Sarajevu ni u Republici Srpskoj? Imaju važnija posla!?

Jer bi se otkrilo da je režim Alije Izetbegovića, koristeći stranku, policiju i vojsku, stvorio armiju beskrupuloznih ubica i fanatika koji su itekako uvježbani da ubijaju i muslimane a da za to kao na Markalama,Tuzlanskoj kapiji, Ulici Vase Miskina… kao u slučaju napada na Rijaset Islamske zajednice i ubijanje porodica vojnih komandanata… i slično, budu optuženi „zli Srbi“ i „zli Hrvati“.

Veliki muslimani porodice Izetbegović ratujući za američke, engleske i francuske interese sada su nam pokazali da su spremni ubijati muslimane i u korist Izraela, baš onako kako to Al kaida u Idlibu i na Golanu radi ubijajući nevini sirijski narod.

Tek: spaljivanje nevinih građana u Odesi, svakodnevno granatiranje Donbasa u Ukrajini, ubijanje njemačkih turista na plaži u Tunisu i svakodnevni teroristički napadi svjedoče da Srđa Popović nije napisao „mustru za revoluciju“ već „mustru za rušenje i destabilizaciju“, mustru za uništenje država, za bjesomučno i masovno ubijanje.

Ko u napadima na ministra i direktora policije, ili načelnika Uprave za organizovani kriminal, postupajućeg ili glavnog banjalučkog tužioca ili gradonačelnika glavnog grada Republike ne vidi ovu mustru za uništenje zemlje, neka se okrene oko sebe.

Sa ovakvim „borcima za pravdu“, Britanci i političko Sarajevo danas mogu da likuju.

Paravojne formacije, paralelni džemati, vehabije i Askeri, baš kao i pretjerano naoružavanje i zloupotrebe u namjenskoj industriji za potrebe budućeg rata, više nisu predmet medijskih izvještaja ni kritika. Rušenje Republike Srpske zasjenilo je sve.

A teroristi, bivši mudžahedini i vehabije, povratnici sa sirijskog i iračkog ratišta; a politička ubistva za koja Bakira otvoreno optužuje Sefer Halilović, koja je pominjao i Fahrudin Radončić; skrivanje ratnih zločina za koje ga je optužio bivši potpredsjednik SDA i Potpredsjednik Federacije Mirsad Kebo; a falsifikati činjenica o Srebrenici na koje ukazuju Ibran Mustafić i Hakija Meholjić; terorističke akcije u ul. Vase Miskina, na Markalama, ubijanje Tuzlanske djece na kapiji; zatim, raketiranje Rijaseta Islamske zajednice, snajpersko djelovanje i ubijanje građana Sarajeva; ubistva vlastitih komandanata: Nurifa Rizvanovića, Mušana Topalovića Cace, Jusufa Juke Prazine, pokušaj ubistva Ismeta Bajramovića Ćele i ubistvo Ramiza Delalića Ćele; pa korupcija i kriminal za koji Bakira optužuju dojučerašnji saradnici, krađa humanitarne pomoći i pljačka donacija preko agencije TWRA – to valjda nije problem i o tome se ne govori.

Ništa od toga ne bi bilo teško i neriješivo da ne postoje snage koje ruše zemlju iznutra, sa pozicije političke moći, koja je veća od njihove pameti i njihovog morala. Samo zato Bakir Izetbegović nije najveći problem BiH, izgradnje njenih institucija, poštivanja ustavnih prava, obaveza i naravno „Evropskog puta“.

Politička biografija sina Alije Izetbegovića, puna korupcije, organizovanog kriminala, političkih ubistava i ratnih zločina, bila bi zaključena da se mnogi poltroni i izdajnici nisu sa njim uhvatili u isto kolo te kao sluge, pomažu realizaciju te politike.

Oni su danas najvažnija podrška Bakiru i tom vjerskom terorizmu-ekstremizmu koji drugog i drugačijeg posmatra kao nešto što treba „učiniti bezopasnim”, a to se može postići ili njegovim potčinjavanjem ili uništenjem pa i pretvaranjem „Njih“ u „Nas“.

U Sarajevu se, inače, ne zadovoljavaju njegovanjem svoje kulture, tradicije, ideologije već žele da potpuno potčine, unište, eliminišu drugog i drugačijeg a kao kulminacija ekstremističkog ponašanja javlja se uporno i agresivno predstavljanje svog identiteta kao nedjeljivog, kolektivnog i zajedničkog.

U suštini, taj čaršijski, desničarski, religiozni terorizam svoje individualne slabosti nadoknađuje upravo oslanjanjem na zajedničke institucije u Sarajevu.

Njihov osnovni koncept djelovanja (i Al Kaide i DAEŠ-a-ISIL-a) nije se promijenio od Avganistana, samo se „bosnizirao“, balkanizirao i evropeizirao.

I danas se sastoji, primarno, u otvaranju brojnih humanitarnih, dobrotvornih, obrazovnih, financijskih i drugih organizacija, medijskih kuća i sl. koje služe kao instrumenti za prikupljanje finansijskih sredstava, vjersku indoktrinaciju, infiltraciju u islamsku populaciju, sticanje popularnosti među islamskom omladinom, obrazovanje kadrova, regrutaciju terorista, njihovu obuku, krijumčarenje oružja i «uvoz» terorista. Način djelovanja spomenutih organizacija u zemljama u kojima su osnovane zavisi od procjene: je li i koliko muslimanska populacija podložna uticaju ili ugrožena.

Ove organizacije u onim zemljama u kojima nema oružanih konflikata islama i neke druge religije, služe za prikupljanje finansijske i svake druge pomoći koja se potom distribuira tamo gdje je, prema procjenama hijerarhijskog vrha Al-kaide, koristan. Na onim područjima na kojima je, po njihovom mišljenju, islam ugrožen, ove organizacije služe za infiltraciju i kao pokriće teroristima pomoću kojega je moguće uspostaviti kanal za ubacivanje terorista, oružja, novca i uspostavu obavještajno-operativne mreže.

Obrazovne organizacije služe za obrazovanje vjerskog i svakog drugog kadra koji je potreban organizaciji. Putem njih se također otvaraju razni kanali za prodor ekstremnog islama, za ubacivanje terorista i svega drugog potrebnog za organizaciju te izvođenje terorističkih i drugih subverzivnih aktivnosti.

U suštini, većina ovih i sličnih organizacija su tek pokriće za nekonvencionalno djelovanja i niz koordinisanih akcija političkog, ekonomskog, psihološko-propagandnog, oružanog, obavještajnog i subverzivnog karaktera koje se poduzimaju protiv protivnika radi ostvarivanja psiholoških, ekonomskih, socijalnih i političkih ciljeva. Na ovom planu, u, šemi funkcionisanja ovakve strukture, RAT – STALAN I BESKOMPROMISAN, ne prestaje nikada.

Društvo razoreno ratom bez jasnog koncepta, kulturnog obrasca i identiteta praktično i ne vodi brigu o svojim ljudima. Svi su oni meta i moguća žrtva kombinacije svojih ličnih uvjerenja i nametnutih ideja o velikoj pobjedi u ovom životu i Božijoj nagradi za svaku žrtvu. Još u osnovnoj školi mladi muslimani na Balkanu odlaze u mektebe (osnovne vjerske škole) i prolaze poduke.

Islam je jedini identitet koji se gradi od porodice, do vjerskih i školskih, pa i drugih institucija u zemlji. Djeca koja upoznaju mržnju prema drugom i drugačijem, zbog proteklog rata ili svih drugih ratova, vrlo brzo na veb portalima i društvenim mrežama uspostavljaju kontakte i virtuelna prijateljstva, koja ih usmjeravaju na ”pažnju prema Palestinskim patnjama“, prema stradanju muslimana u cijelom svijetu – oni im sugerišu da se zabrinu nad sudbinom Avganistana, Pakistana, Libije, Iraka i Sirije. Vremenom svi muslimanski problemi na planeti počinju zauzimati važno mjesto u mislima i osjećanjima balkanskih muslimana.

Socijalna kriza i neimaština u mnogo čemu olakšavaju misionarsko djelovanje plaćenih vjeroučitelja, zatrovanih idejama džihada, Šerijatske države i svjetskog halifata. Sa takvim uvjerenjem, i u takvim socijalnim prilikama vrlo lako se odlučuju da se žrtvuju toj ideji – kojoj, na kraju krajeva, iskreno pripadaju. I čitav život tako! Eto tu je Bosna i Hercegovina danas i mi sa njom, takvom kakva je.

Geopolitički interesi, obavještajne operacije velikih sila, fanatizam i socijalna besperspektivnost su u korijenu svega i nema tu, baš, nikakvih teorija zavjere.

(Analitički forum)