Hrvatska spisateljica, Rudan: Dođe li Karamarko na vlast, povešaće na vrbe onih deset preostalih Srba!

Piše: Vedrana Rudaan

Jeza se zabila u ljude oko mene. Moji vršnjaci se rukama i nogama bore kako naći sebi posao kad odu u mirovinu. Imaš šezdeset i pet, nisi na samrti, moraš jesti i plaćati djeci kredit u francima. Mogu li starci poput mene u državi poput Hrvatske živjeti bez straha? Straha od bolesti. Straha od nemoći. Straha od gladi. Straha od budućnosti.

Svi moji prijatelji užasnuti su jer će na vlast doći Hadeze. Karamarko je u njihovim očima inkarnacija Zla. On će uz pomoć ustaša starih od sedam do sto sedam godina očistiti Hrvatsku od nas crvenih koji nismo crveni ali plavi vragovi to ne znaju. I onih desetak Srba koji žive u Lijepoj Našoj ne spavaju mirno. Karamarko će ih povješati na pet vrba koje će osobno posaditi a Haerte će to uživo prenositi. Karamarko nije zločinac. Oni koji ga dobro poznaju govore da je normalan čovjek opsjednut lovom. Jebe se njemu i za Hrvate i za Srbe i za vrbe. Nije li to podatak koji bi nas morao umiriti? Čovjek će krasti, neće ubijati.

Rekla sam da će Karamarko krasti. Jebote! Zašto se ne bojim Karamarka i njegovim plavih vragova? Zato jer nisu ništa gori od crvenih. Privikla sam se na lopove. A što ako mi netko i dođe na vrata pa mi kaže, gospođo Rudan, Vi ste napisali da je gospodin Karamarko lopov, pođite s nama…Kamo će me odvesti? Na stratište? Toliko imam boleština da bi pucanj u moje čelo bio čin milosti pun.

Nije svako zlo za zlo. Kad na vlast opet dođu crveni vragovi moj će muž možda od države dobiti penziju jer sam ja pala kao žrtva fašističkog, oprostite, plavog terora. Karamarko lopina? A koji političar nije lopina? Ima li kurvi djevica? Časni ljudi se u Hrvatskoj ne bave politikom. Časni ljudi u Hrvatskoj ili crkavaju od gladi ili se ubijaju ili umiru od straha.

Moramo li se baš toliko bojati? Ne živimo u neorganiziranoj vukojebini. Dapače. Todorić će nam za koji mjesec u svojim marketima, trenutno su mu to zabranili ali to je trenutno, vaditi krv iz žile. Da se ne gužvamo u ambulantama. Idući je korak izgradnja montažnih rodilišta pokraj marketa da prodavačice mogu skočiti na porod, roditi, pa se vratiti za kasu. O njihovim će bebama brinuti doktorice nauka koje ne mogu naći posao jer su prekvalificirane.

Uz Konzum markete uskoro će niknuti mrtvačnice. Gricneš nešto na “akciji”, crkneš, zgrabe te dečki iz skladišta pa uvale u frižider. Ožalošćena rodbina će u marketu odabrati vijenac, kartonske papuče, kartonsko odijelo, kartonsku haljinu na “akciji”, žene dulje žive, odlučiti što će pokojniku ili pokojnici na Todorićevom groblju nakon radnog vremena trubiti Todorićev skladištar.

Razmislite malo, ima li danas u Hrvatskoj smisla strahovati kad nam je veliki Hrvat Krleža davno poručio da nigdar ni bilo da ni nekak bilo i da nigdar ne bu da nekak ne bu. Tako nekako.

Sad mi je još nešto palo na pamet. Ubija hrana, ne glad. Živjet ćemo sto godina. Siti vragovi, crveni i plavi, crkavat će u punoj snazi a mi ćemo na svojim ekranima gledati direktne prijenose pogreba naših najuglednijih kriminalaca. Na grobu će im pjevati Severina: “Cvate šafran bijeli, evo opet proljeća, a ti nisi sa mnom, tugo najveća. Bojate bane buski, bojate bane buski, bojate bane, bojate bane, cvate šafran, tugo najveća.”

Strah. Strah. Strah. Dobro je da strahujemo. Strah s vremenom postaje inspiracija.

(Blog Vedrane Rudan)