Home / TEMA DANA / Nikola Kojo: U surovom kapitalizmu umro je glas radnika

Nikola Kojo: U surovom kapitalizmu umro je glas radnika

U filmu“Kozje uši“ po nagrađivanom romanu Vladislave Vojnović, u režiji Marka Kostića, koji je nedavno premijerno prikazan u Sava centru, Nikolu Koja videli smo u epizodnom liku seoskog sveštenika.

kojo

I mada nije prisustvovao ovoj projekciji, glumca čija su ostvarenja od početka karijere ušla u ono što se svrstava u najbolji deo srpskog filma, i koji je uprkos ogromnoj popularnosti privatno ostao „enigma“ s gospodskom distancom prema javnosti, publika je za ovu ulogu nagradila ovacijama.

– Kao „lajtmotiv“ ovaj film provlači snagu pojedinca koji svesno bira ono što je istinito, i uspeva da iz svih teških okolnosti izađe kao životni pobednik – kaže, za „Novosti“, Nikola Kojo, ističući da je to prava tema za ovo vreme koje je globalno izgubilo kompas.

* Šta je vama lično najuzbudljivije u liku Popa koga igrate u „Kozjim ušima“?

– Njegova borba između onoga što jeste, i onoga što nosi na sebi. Ta čudna i nedefinisana ljubav prema baka Stojanki, glavnoj junakinji filma, koja iz siromaštva, porodice koja se raspala, malograđanske, licemerne i konzervativne sredine, i svakodnevne borbe da sama podigne svoje unuke, uspeva da izađe kao slobodna, dostojanstvena i samosvesna ličnost. Pop prema njoj gaji vanvremensku emotivnost i razumevanje.

* Film počinje dokumentarnim snimcima studentske revolucije 1968. Kako vi doživljavate tu politički i humanistički važnu godinu?

– Ona se odrazila i na film, literaturu, muziku, društveni i politički život, ali u odnosu na današnje vreme i današnji bunt deluje potpuno nadrealno. Deklarativno, studenti su se 1968. bunili u korist države i partije. Suštinski, borili su se za boljitak, kao što se i danas bore. Sa kulturološkog aspekta, ’68. izgleda kao daleka budućnost u odnosu na sadašnji trenutak. Vreme puno nade i očekivanja. Planeta u tom trenutku nije bila u tako tesnom „mideru“, kao što je danas.

* I 1987. se pamti po revoluciji – u Jugoslaviji se dogodilo oko dve hiljade štrajkova, sa blizu tri stotine hiljada radnika. Gde je danas njihov glas, i šta je ostalo od tih levih ideja o socijalnoj državi i pravdi?

– Leve ideje, socijalna država i pravda globalno odumiru, sa njima i glas radnika, pogotovu na ovim našim prostorima, gde se ustoličava divlji i surovi korporativni sistem. Ako se glas radnika ponekad i čuje, on dolazi sa margine, iz podruma i iz pelena koje moraju da nose, jer im gazde iz inostranstva zabranjuju i odlazak u toalet i osnivanje sindikata. Ali, ja tu 1987. ne pamtim kao radničku revoluciju, nego kao početak rasta očnjaka nacionalizma u bivšoj Jugoslaviji, i zla čije posledice živimo i danas.

Naravno, radnički bunt je samo iskorišćen na genijalan način. Ako se ne varam, te godine su nas izveli sa fakulteta da prisustvujemo nekom protestu ispred Skupštine, koji je za cilj imao inauguraciju novog vođe. Sećam se tog klicanja, idolopoklonstva i straha koji sam osetio, shvativši da mase ponovo ljube vođu, a ne sistem vrednosti i slobodu u svakom smislu te reči.

* „Kozje uši“ se završavaju hepiendom. Šta mislite o stavu autora koji smatraju da je stvarnost postala tako crna, da se ne mogu praviti filmovi koji su crnji od realnosti?

– Slažem se s tim da treba dati priče koje se možda realno nikada neće dogoditi, ali koje donose nadu. Što reče Gorica Popović, pre nekoliko dana, starijima stalno zameraju kako o prošlosti pričaju kao o nečemu lepšem. A pričaju zato što jeste bilo i lepše, i nežnije, i romantičnije, i hrabrije.

 

Za svojih pola veka ne pamtim jadnije vreme. Bilo je i krvavijih i gladnijih godina, ali ovako jadnih, nikada. S druge strane, postoje i veliki svetski autori, poput Kena Louča, koji javno govore da svet globalno živi Orvelovu 1984, ali da je ljudi ne vide, jer je nekako bazirana na njihovom dobrovoljnom prihvatanju, i na „zavesi“ koju oko naših očiju i umova stavljaju razni moćnici.

* Vi ste stav o „zavesama“ oko naših očiju i umova apostrofirali u svom prvom rediteljskom filmu „Stado“, koji je prošle godine imao rekordnu gledanost?

– Čudesno je kojom brzinom vozimo u rikverc, a logika i kalendar nameću nešto drugo. Mnogo puta sam govorio o neopiranju ovaca tokom odvođenja na klanje, tako da je i ime filma proizašlo iz tog nekog stava koji nikako ne mogu da shvatim. Kao što ne shvatam ni to kako ljudi tako lako podležu toj masovnoj vašarskoj „hipnozi“ koju nad nama sprovode politički moćnici.

* Vaš film preispituje i poziciju filmskih radnika. Jesu li oni zaista nemoćni u odnosu na društvo?

– Trudio sam se, a čini mi se i uspeo u tome, da ovaj film priča priču kroz filmske radnike, ali da u stvari govori o svim profesijama i ljudima koji vegetiraju na ovim prostorima, ali i globalno, u društvima u kojima baviti se svojom profesijom ne zavisi od znanja, dara i obrazovanja, nego od „kontakata“ sa onima koji su „na vrhu“. Nažalost, ne znam odgovor na pitanje zašto smo izgubili dostojanstvo.

Da li su država i društvo ipak odraz svih nas?

– Država nije odraz svih nas, i ne treba da bude. Ona bi morala da bude odraz najboljih, najvrednijih, najobrazovanijih i najčasnijih ljudi. Ostali treba da slede ove prve. Nažalost, stvari su se obrnule.

Primitivci su svuda naoštrili laktove i probili su se u prve redove, stvorila se i lumpenburžoazija i kompradorska „elita“. Oni koji su po svojim profesionalnim, moralnim, ličnim i građanskim vrednostima prvi, više ne veruju da su prvi.

KAPITALIZAM ĆE PROĆI

* DA li priča o snazi pojedinca u „Kozjim ušima“ demantuje malodušnost da je čovek danas u „pat poziciji“ i da njegov život ne zavisi od njega samog?

– Nije to malodušnost. Današnji čovek se nalazi u takvoj situaciji da može samo da promeni svoj mikrokosmos, i da u okviru njega pokuša da bude srećan. Liberalni kapitalizam je toliko jak i toliko moćan, da u sadejstvu sa medijima koji su opasniji i strašniji od atomske bombe, u ovom trenutku deluje nepobediv. Ali, i to će proći.

PROTIV NEPRAVEDNE STVARNOSTI

* ŠTA je važnije za umetnost – da stvara dela koja će dati smisao našim životima ili da bude angažovana?

– Mislim da umetnost mora da bude „kombinovana“ – da daje smisao i lepotu našim životima, da nas inspiriše da se menjamo nabolje, i da razumemo sebe i druge ljude. Ali, istovremeno, umetnost treba da ukazuje na događaje oko nas, da reaguje u svakoj konkretnoj situaciji, i da bude korektor nepravedne stvarnosti koju živimo. U takvu umetnost verujem.

(Radmila Radosavljević)

Check Also

Jeremić: Bojim se da sledi ekonomsko rasulo, inflacija i nestašice!

Predsednik Narodne stranke Vuk Jeremić izjavio je u Novom danu da je njegov prvi politički …