Web-Tribune.com Vaše mesto za novosti…
Afera oko navodnog trovanja nervnim gasom bivšeg ruskog obavještajca i izdajnika Sergeja Skripalja u Engleskoj polako se pretvara u skandal. Ali, ne na ruski račun, kako su zapadne službe koje su to organizovale planirale, već na britanski.
Jer, cijela konstrukcija, po kojoj su, navodno, Rusi iz osvete otrovali čoveka koga su odavno kaznili i zatim razmijenili, zato što je Britancima nekad prodavao informacije o strukturi i osoblju ruske vojno-obavještajne službe – i to baš uoči predsjedničkih izbora u Rusiji, a samo tri mjeseca pre početka Svetskog prvenstva u fudbalu, toliko je providna da djeluje amaterski. A ipak, Britanci su se upustili u tu avanturu.
I ne samo to, nego su premijerka i ministar spoljnih poslova bili primorani da pričaju čiste laži, koje su sada postale ogoljene. Demantovala ih je sopstvena vojna laboratorija u Porton Daunu, koja je saopštila da nije u stanju da dokaže odakle je došla supstanca kojom su navodno otrovani Skripalj i njegova ćerka, Julija.
Samo par sedmica ranije, tačnije 20. marta, ministar spoljnih poslova Boris Džonson je kategorički tvrdio da je ta ista laboratorija „nesumnjivo“ utvrdila da navodni otrov potiče iz Rusije. Njegovo ministarstvo je, svkesno da je uhvaćeno u laži, 3. aprila obrisalo poruku slične sadržine („Analiza vodećih svetskih stručnjaka iz laboratorije… u Porton Daunu je jasno pokazala da se radilo o vojnom nervnom agentu Novičok, proizvedenom u Rusiji“) koje je objavilo na svom Tviter nalogu 22. marta – ali su tragovi, kao što to biva, sačuvani na internetu, tako da je i ta laž raskrinkana.
Sada su se čak i strašljivi Nijemci oglasili sa jasno izraženim očekivanjem da Britanci treba da proizvedu jasan dokaz da iza Skripaljevog trovanja – ako ga je uopšte i bilo – stoje Rusi. To je izjavio, a preneo Rojters, koordinator nemačke vlade za Rusiju, Gernot Erler.
Ova afera bi, umesto ruske, mogla da uzdrma britansku vladu, i na unutrašnjem i na spoljnom planu. U stvari, već jeste.
Šta je to navelo poslovično hladnokrvne Britance da ovako brzopleto, naizgled amaterski postupe, do te mjere da dovedu u pitanje ne samo opstanak sopstvene vlade, već i svoj međunarodni kredibilitet?
Ima tu, između ostalog, i bahatosti preduboko ukorenjenog imperijalnog manira. I nije da nije imala utemeljenje. Jer je većina EU vazala poput poslušnih kučića skočila da sledi Britaniju u protjerivanju ruskih diplomata i dodatnom zaoštravanju odnosa, ne pitajući za dokaze.
Kao i Amerikanci, potvrdivši time staru tezu „teoretičara zavjere“ po kojoj je čak i američka Duboka država potčinjena britanskoj. No, njemačka anglo-američka pudla se, ohrabrena principijelnim držanjem čelnika Porton Dauna, kojima je ipak sopstvena profesionalna koža draža od reptilske kože Tereze Mej, na kraju odvažila da dozvoli mogućnost da je car, odnosno kraljica, go(la).
Može biti da se isto tako sa britanske strane računalo na to da će Rusija da odgovori oštrije nego što jeste, i da će onda lobotomirana svjetska javnost lako zaboraviti prvobitni povod za krizu, poslije čega će biti moguće elegantno, britanski, zamijeniti teze u hodu, uz pomoć kooperativnih korporativnih medija i ostalih sijača lažnih vijesti, i nastaviti sa dolivanjem ulja na vatru. To je bila možda još gluplja računica, s obzirom na to da je Putinova Rusija već više puta demonstrirala da ne reaguje ni na prvu, ni na drugu, ni na desetu loptu, već tek onda kad, gde i ako to njoj odgovara.
Da nije tako, ne bi, na primjer, posle rušenja ruskog Suhoja 24 nad Sirijom u novembru 2015, Erdogan bio od neprijatelja pretvoren u maltene strateškog partnera i možda najslabiju kariku NATO-a.
Ipak, čini se da je, koliko god bili prisutni gore navedeni momenti, jedan izvestan – agresivnoj, ratno-huškačkoj globalističkoj kliki se strašno žuri. Jer, pred njenim očima se ruši poredak koji se, do prije samo koju godinu, činio neprolaznim i neupitnim, kao „kraj istorije“ kako ga je krstio već odavno diskreditovani Fukujama.
Rusija je preokrenula tok rata u Siriji i spriječila trajnu destabilizaciju regiona, koja bi se zatim, projektovano, preko Islamske države i drugih zapadnih terorističkih izuma, proširila prema Kakvazu, Centralnoj Aziji i Balkanu.
Putin je toliko ubjedljivo pobijedio na predsjedničkim izborima da lažljivi zapadni spineri nisu čak ni pokušali da sklepaju ni najskromniju kampanju diskreditacije ruskog izbornog procesa – inače već sada mnogo transparentnijeg od npr. američkog.
Kina nezadrživo raste i dobija na samopouzdanju.
Najnoviji zapadni finansijski mjehur bliži se pucanju, koje će neminovno biti ozbiljnije od onog iz 2008. godine.
Tramp je zakazao samit sa Kimom, a ponovo pokušava da sjedne i dogovori se sa Putinom.
EU sve više puca po šavovima.
Balkan izmiče neokolonijalnoj kontroli…
A tradicionalni lijek za zapadne imperijalne boljke je oduvek bio – haos, destabilizacija, rat… Drugačije ne umiju da funkcionišu. Ali, vrijeme se toliko ubrzalo da očigledno nisu imali luksuz da smisle nešto pametnije i efektnije od afere Skripalj.
Naravno, ovo sve ne znači da će Britanci, odnosno njihovi vladari iz senke koji su ovu, a i slične ranije gadosti smislili, uključujući i lažne zastave na tlu bivše Jugoslavije pomoću kojih su 1990-ih satanizovani Srbi i, kako se činilo, permanentno uterani u rezervate omeđene Ustavom iz 1974. godine – na ovome stati. Nemaju kud.
To nije svijet koji će tiho i smjerno da se povuče ako ne u manastire a ono bar u svoje karipske vile, i okajavati svoje grehe.
Biće ovoga još. Ali se slabost i rastuća nesigurnost vide golim okom.
Pokušaće, u svojoj žurbi, da zapale i Balkan, odnosno neuralgične tačke srpskog etničkog prostora – svuda gdje miriše na Ruse, pravoslavlje, duhovnu i državotvornu obnovu, i svuda odakle se isti mogu sabotirati, pa čak i napasti.
Nije sad vrijeme za bilo kakva „konačna rješenja“.
Srpska će nastaviti da jača unutar sve rastrojenije „nemoguće države“ BiH, dok rastu trvenja između nekadašnjih ratnih saveznika u Federaciji BiH, ako uspije da prevaziđe pokušaje zapadnih stranaca i pete kolone da je sabotiraju iznutra.
Srbija ne mora i ne treba više ništa da nudi sve posvađanijoj prištinskoj narko-mafiji i njenim stranim sponzorima, već da dovoljno ojača da ne dozvoli više nikad ponavljanje 26. marta u Sjevernoj Mitrovici – ili bilo gdje drugdje na KiM.
Za to ima podršku i SPC i Rusije – samo treba da u potpunosti prihvati davno pruženu ruku, i okane se iluzija o boljem EUropskom (malo) sutra.
U isto vreme, Srbija i Srpska polako ali sigurno, prirodno da prirodnije ne može biti, idu jedna drugoj u susret.
Brza rješenja su sada najpotrebnija onima koji rade protiv nas. Zato su sada najmanje potrebna nama.
(Aleksandar Pavić / RTRS)
