Zašto je Vučić odmah po povratku iz Vašingtona, otvorio Unutrašnji dijalog o Kosovu, kako će mu odgovoriti NATO a kako Rusija i Kina?

Piše: Nenad Kecmanović

Izgleda da je Putin definitivno zaključio da od Trampa više ne treba ništa očekivati sem dugih i srdačnih privatnih razgovora na marginama međunarodnih konferencija, ukoliko i to bude smio da ga kući ne optuže za veleizdaju. Rekao je da „ako se odnos SAD prema Rusiji i promijeni – to neće biti skoro“, a 30. jula je već naredio da počne vojno-mornarička parada na Nevi.Si Đaoping je istog dana u unutrašnjosti Kine komandovao nenajavljenom vojnom paradom na kojoj je demonstrirano 40 odsto novog kineskog nauružanja i raketa dometa 10 hiljada kilometara.

S druge strane, potpredsjednik SAD Pens je stigao u Podgoricu povodom učlanjenja CG u NATO. A Zajev očekuje i ubrzan prijem Makedonije. Šta širenje NATO-a u susjedstvu znači za vojno neutralnu Srbiju? I zašto je njen predsjednik Vučić, netom po povratku iz Vašingtona, otvorio Unutrašnji dijalog o Kosovu?

U vrijeme neuspjelih pobuna protiv autoritarnih socijalističkih režima u Istočnoj Evropi (Njemačkoj 1952, Mađarskoj ’56, Poljskoj ’58, Čehoslovačkoj ’68) zapadni kremljolozi su procjenjivali kako bi iznutra moglo da dođe do urušavanja Sovjetskog bloka. Neki su smatrali da bi stvar riješila lančana reakcija u više zemalja koje snage Varšavskog pakta, na čelu sa Rusijom ne bi stigle da uguše, drugi pak da bi bila neophodna simultana pobuna u svim zemljama.

Rijetki su očekivali ono što se dogodilo, da su promjene krenule iz samog centra kada je na čelo KPSS došao Gorbačov, jedan nesumnjivo dobronamjeran i dozlaboga naivan političar sa harizmom, koji je htio da okonča hladni rat, da zemlje lagera pusti da idu svojim putem, da od SSSR-a napravi ZND, u kojoj će razviti glasnost (demokratiju) i perestrojku (tržište). Ali, umjesto bipolarnog, on je proizveo unipolarni svijet pod komandom „pobjednika u hladnom ratu“, a razočarani demijurg „epohalnih premjena“ ostao je bez posla u Moskvi i iselio na Zapad sa Nobelom za mir, koji su mu dali za početak da se snađe.

Poslije su SAD, tranzicionom marketizacijom – opljačkale, i tranzicionom demokratizacijom – okupirale postkomunističke zemlje, i na krilima ideologije o „kraju istorije“, o „izvozu demokratije“, „svjetskog policajca“ i „američke izuzetnosti“, zavladali planetom i od zemlje uzora postale globalna babaroga. Vojnom supersilom, štancanjem dolara bez pokrića, medijskom dominacijom, tehnološkim inovacijama u nadzoru, napravile su, u intervalu od Reagana do Buša mlađeg, od čitave planete američku životinjsku farmu. Kada je izgledalo da su gospodari iz sjenke (Rokfeleri, Rotšildi, Vindzori, Oranži, Soroši …) svoju neoliberalnu dogmu globalizovali, tada su im i same SAD, kao centar imperije koji je ekskluzivno uživao autentične civilizacijske tekovine slobode, ljudskih prava, demokratije, postale smetnja.

Spektakl 11. septembra u Njujorku bio je „paljevina Rajhstaga“. Bumerang exporta falš vrijednosti sa periferije se vratio u centar. U ime odbrane od islamskog terorizma, u SAD je uvedeno vanredno stanje sa suspenzijom elementarnih prava i sloboda. Na Menhetnu su ostale kancelarije, a fokus interesa „200 najbogatijih porodica bez domovine, kojih nikad nema na Forbsovoj listi“, pomjerio se na globalni bankarski menadžment i kontrolu međunarodnih vojnih (NATO), političkih (UN, EU) finansijskih (MMF, SB, STO), pravosudnih (MKS) organizacija.

Kao i razvoj mreže nevladinih organizacija – od krovnih poput Trilaterale i Bilderberga, do bezbrojnih uslužnih, kapilarno razgranatih po periferiji. Vrhunac i „početak opadanja“ (Bžežinski) moći globalne oligarhije bila je kriza na Vol stritu 2008, kada je, mimo elementarne logike sistema, iz državnog budžeta socijalizovana bankrotirana bankarska i re/osiguravajuća multinacionala.

U pojavi Trampa mnogi su bili prepoznali neku vrstu američkog Gorbačova. Baš kao što je Gorbačov htio da rastereti rusku ekonomiju od subvencija sovjetskim republikama, od naoružavanja i nadzora satelita u Istočnoj Evropi, te zbog troškova u trci u naoružanju prekine hladni rat, tako je Donald Tramp dobio izbore prije svega na obećanom vraćanju proizvodnje u SAD, na zapošljavanju američkih radnika, na obustavljanju rušenja režima po svijetu, na ratosiljanju od NATO-a i EU, na saradnji sa Rusijom, na vraćanju Amerike sebi i pretvaranju prenapregnute imperije u opadanju u normalnu državu.

Gorbačovljeva pružena ruka je ostala u vazduhu, a političko neiskustvo, manjak takta, precjenjivanje predsjedničkih ovlašćenja i, začudo, potcjenjivanje uticaja velikog biznisa na politiku kome je na nižem nivou i sam pripadao, ipak su samo mali dio objašnjenja za Trampov dosadašnji neuspjeh.

Užasnuti gospodari iz sjenke podigli su na noge duboku državu, velike medije, „močvaru“. Svijet zaista ide ka multipolarizmu, Amerika zaista više nije vodeća u ekonomiji, gubi medijski monopol, dolar je potisnut, zaduženost je dostigla istorijski rekord od preko $60.000 po glavi stanovnika. SAD, međutim, i dalje troše na vojsku više nego sljedećih deset zemalja zajedno, i nastojaće da militarizacijom međunarodnih odnosa natjeraju konkurenciju na teren na kome su najjače i da i 21. vijek bude američki.

Konstrukcija „izbor Trampa uz pomoć Putina“ postala je parola poticanja antiruske histerije i prodaje oružje Baltiku, Poljskoj, Švedskoj, Norveškoj, Ukrajini, Rumuniji, a uskoro i Crnoj Gori i Makedoniji. A pošto je kao biznismen za manje od godinu potencijalno ugovorio prodaju više američkog oružja nego Obama tokom osam godina predsjednikovanja, vojnoindustrijski kompleks trlja ruke i možda da ga nagradi drugim mandatom.

Okružen kadrovima koji su mu ili nametnuti ili su prešli na drugu stranu, poput Pensa, Tilersona, Kelija, ionako je bezopasan, tim više što je očito spreman na sve da bi ostao u Bijeloj kući. Širenje NATO-a i jeste prije svega biznis i politika, prinudna prodaja članicama zastarjelog američkog naoružanja i uspostavljanje spoljnog monopola sile nad nominalno suverenim državama, te nadnacionalno manipulisanje njihovim međusobnim konfliktima. Anglosaksonci su stari majstori u izazivanju, doziranju i upravljanju sukobima, a Balkan njihov omiljeni eksperimentalni poligon. Ostalo je fasada.

Koje pusto širenje odbrambenog saveza?! Ko je, recimo, prijetio napadom na Crnu Goru da joj Pens uoči posjete obećava zaštitu. Daleka Rusija ili još dalja Kina? Srbija koja je sa žaljenjem ispratila njen izlazak iz državne zajednice? BiH koja ne zna ni šta će sa sobom? Hrvatska i Albanija, čije vojske su pod komandoma američkih generala? Niko! A kako će tek Crna Gora, sa brojem stanovnika omanjeg američkog grada, koji žive na zemlji površini nekoliko američkih vojnih baza, da ojača NATO? Nikako!

Jedini smisao ulaska ove državice u NATO je u tome da SAD zatvore Rusiji pomorski pristup Balkanu. Ko opet pa realno prijeti Makedoniji? Srbija je podržava i više nego što je zaslužila. Grčka postavlja samo problem imena, Bugarska – jezika, ali opstanak joj ugrožava jedino Albanija, koja je američki favorit na Balkanu i pritišće je na sve nove ustupke svojoj manjini na zapadu zemlje. A za šta bi BJRM mogla da posluži NATO-u? Ni za šta drugo doli da se ne nađe pod ruskim uticajem i ne postane dionica na kineskom Putu svile!

Gdje je u svemu tome vojno neutralna Srbija, kao i Srpska, za koju je Dodik rekao da će u tome slijediti maticu? Vučićeva izjava poslije posjete Vašingtonu nije dala direktan odgovor. Pod rutinskom diplomatskom floskulom da su „razgovori doprinijeli unapređenju odnosa dvije zemlje“, krije se zagonetna poenta koja će, kako reče srpski predsjednik, ostati između njega i Pensa „kako ne bi bila krivo protumačena“. I, logično, poziv naciji na „unutrašnji dijalog o Kosovu“, koji je uslijedio po povratku u Beograd, javnost je protumačila kao ultimatum koji je donio s puta. Šta sve još obuhvata, možemo da nagađamo …

Da li je Pens podnio čitav spisak direktiva? “Hitno okončati spoljni dijalog sa Kosovom!“ „Bataliti diplomatski statusa ruskog centra u Nišu!“ „Prolongirati farbanje i preuzimanje MIG-ova!“ „Obustaviti razgovore o nabavci S-300!“ „Otkačiti Srpsku!“ „Okupiti Hrvate, Bošnjake, Makedonce i Crnogorce kao NATO-rodbinu preko ujaka u Ohaju!“ „Raditi na nekoj vrsti balkanske ekonomske zajednice ili četvrte Jugoslavije u kojoj će Komanda NATO za jugoistok Evrope hronične konflikte držati na tihoj vatri!“ „Može i jedno po jedno, ali više nema vremena za otezanje, jer Rusija, Kina, Njemačka, Turska su na vratima Balkana!“

Da li je Pens pri tome ponovio Bajdenovu prijetnju da bi se Srbija, sjedeći na dvije stolice, mogla naći na „liniji vatre“ Zapad-Istok? Ili je licemjerno rekao da Tačija i Haradinaja ne može više da drži „na kratkom povodcu“? Možda je čak cinično primijetio da je nezgodno da se baza NATO-a „Bondstil“ nalazi na teritoriji vojno neutralne Srbije? Ili da bi ostanak Kosova u Srbiji implicirao uključivanje 30 odsto Albanaca u državnu vlast u Beogradu? Pri tome ga je sigurno podsjetio da je Srbija opkoljena proameričkim novim Evropljanima – Hrvatskom (Kolinda je bivša uposlenica NATO-a, gradi na Krku spremište za gas iz SAD), Rumunijom (pravi raketni štit prema Rusiji) i Bugarskom (uvijek bira trenutno jaču stranu) i novim NATO-vcima Crnom Gorom i (uskoro) Makedonijom – Srbija nema kud. Ne bi se reklo da se Vučić oglušio, pogotovo da je rekao da odustajanje od neutralnosti nema samo jednu alternativu, ili da je skrenuo pažnju Pensu na Duginovu ponudu da se Srbija stavi pod zaštitu Rusije ili, zašto ne, Kine, koja ovdje gradi mostobran za ekonomski ulaz u EU.

Kosovo, jel’da, nikad i nipošto nećemo priznati, a evo ćemo ga de fakto priznati, i nije teško pokazati da smo to Briselskom rezolucijom već učinili. Srbija je, jel’da, vojno neutralna, iako stručnjaci odavno ukazuju na to da smo mi odavno preuzeli sve obaveze članice NATO-a. Beograd je, jel’da, već preko 25 godina garant Dejtonskog sporazuma, i ima ne samo bratsku nego i međunarodnu obavezu da brani Aneks 4, a Vučić nije podržao referendum koji se odnosi na jednu otetu entitetsku nadležnost, pa čak ni benigni o datumu Dana Republike. Istina, aktuelna vlast Srbije nije izuzetak, nego dio kontinuiteta.

Ali, nije samo u pitanju ne/dosljednost nego i oportunost jedne politike. Da je Milošević početkom ’90-ih kada su SAD bile na vrhuncu moći, a Rusija sa Jeljcinom i Kozirjevim u haosu, pokazao manje principijelnosti i odlučnosti u odbrani suvereniteta Srbije, a više realizma i pragmatizma, možda bi to bilo bolje. Ali, danas, kada se odnos snaga u svijetu dramatično mijenja, izvjesno ne na štetu Srbije, Vučić čini obratno. Ne radi sa samo o padu američke moći i vraćanju Rusije i izlasku Kine na globalnu scenu, nego i o otimanju „stare Evrope“ od američkog patronata i formiranja osovine Brisel – Berlin – Pariz – Rim koja je protiv drugog paketa sankcija prema Moskvi.

Neophodan joj novi ruski gasovod, energenti, tržište, a već zbog prvog paketa samo njemačka privreda izgubila je desetine milijarde evra. Ovih dana na prvim stranicama i naše štampe naslovi: „SAD okreću leđa Evropi“, „EU okreće leđa Americi“ i sl. Ništa od toga bez antiameričke koalicije Brisela sa Moskvom i Pekingom koju Samir Amin poredi sa antihitlerovskom koalicijom iz Drugog svjetskog rata. A gdje je tu Srbija?

Srbija na prelazu milenija ne samo kasni nego sve radi u nevakat. Kada je trebalo da popusti, zategla je, kada treba da zategne – popušta. Nije li momenat da Vučić podrži bar voljenu Angelu Merkel i, kada mu se već tako namjestilo, istim potezom nešto uzvrati prijatelju Putinu za ličnu predizbornu podršku, za podršku Srbiji u SB UN, za poklon našoj vojsci? Ili je, možda, sa puta za EU skrenuo na put u NATO via SAD? Ako je politika raširenih ruku prema Briselu, Vašingtonu, Moskvi, Pekingu i Ankari djelovala mudro i uspješno, komplimente su uvijek pratila i uopozorenja da je politika „dobar dan čaršijo na sve četiri strane“ isuviše komplikovana na duži rok.

Da istina, ako ništa drugo, može da kupi vrijeme, ali kada se toliki silni prijatelji međusobno zavade, valja zauzeti stranu ili izgubiti povjerenje svih. Ako je Vučić već izabrao stranu, zašto onda baš Srbima najmanje naklonjenu i dugoročno najmanje perspektivnu koja će nam već kratkoročno prekinuti Južni tok i Put svile, dvije ključne infrastrukturne poluge razvoja Srbije.

Da se razumijemo, za pobjedu u unutrašnjem dijalogu, koji će dovesti do podjele, Vučiću nije teško da izvuče argumente koje smo i do sada svi imali u džepu. Sve ubjedljivija albanska većina i sve manja srpska manjina, vrijeme ne radi za nas, sudbina Srba koji tamo ostaju da žive, perspektiva djece koja čeznu za normalnim životom itd. itd. Ni referendum, koji nam prijatelji predalažu ne bi ništa promijenio, jer ova generacija Srba većinom nije spremna za „Bolje rat nego pakt – bolje grob nego rob“. Najzad, nisu li i stari i iskusni „otac nacije“ Ćosić i mladi i „poletni reformator“ Đinđić predlagali podjelu Kosova?

Ali ovaj posljednji je kao kompenzaciju tražio da se analogno postupi i sa RS u BiH i da se Srbija, po istoj logici, „čije ovce toga i livada“, pomjeri sa juga ka zapadu. Tada mu je rečeno da Srpska još nije na dnevnom redu, ali sada bi već mogla da bude.

SAD jako žure da, dok su još vojno superiorne, stave pod vojnopolitičku kontrolu NATO-a sve što mogu, uključiv i Balkan, a onda će Tramp sjesti sa Putinom, Si Đaopingom i, možda, Angelom Merkel da naprave novu Jaltu. Naravno, ukoliko vladari iz sjenke ne procijene da im se više isplati da u međuvremenu SAD, sa Trampom ili bez njega, izazovu treći svjetski rat.

A kako nas vide, ako ne iz Vučićevog izvještaja o razgovoru sa Pensom, mogli smo da pročitamo u Politici od 19. jula. U intervjuu na naslovnoj strani, veoma uticajni američki tumač Balkana Robert Kaplan Srbiju kategoriše kao „propalu državu koja pretenzijama izvan svojih granica, na Kosovu predstavlja najveću opasnost za mir i stabilnost u regionu, a Balkan, u cjelini, može normalno da funkcioniše jedino pod inostranim imperijama poput Osmanske, Austrougarske i sada EU“. Dakako, vazalne EU, koja preko širenja NATO-a slijedi politiku SAD.

(fsksrb.ru)