Home / ZANIMLJIVOSTI / Arhimandrit Rafail otkriva: Ovo je tajna spasenja

Arhimandrit Rafail otkriva: Ovo je tajna spasenja

502
Stvorivši Adama, Gospod je udahnuo u njega Svoj dah. Ovdje se ne govori samo o
duši kao o liku i podobiju Božijem, već i o blagodati Božijoj, onoj sili, koju nemaju
ostala bića, koja obitavaju na zemlji.

Praoci su bili naseljeni u Edemu – zemaljskom raju. Ali sam Edem – prekrasni
vrt – označavao je i unutrašnji Edem – duhovno stanje prvih ljudi, koji su se nalazili
u stalnom opštenju sa Bogom. Adam i Eva su bili bezgrešni, ali ne i savršeni.

Ova

čistota bila je kao dar Božiji nezavisna od njihove prirode. No, da bi usvojili ovaj
dar, da bi čistota postala ne samo priroda već lična svojina, potrebno je bilo
iskušenje.

 

Osnovom bogoopštenja u raju ne smatra se bezgrešna Adamova priroda, već
blagodat Božija, koja je obitavala u njemu. Zato je osnova spasenja i vječnog života
blagodatni put od izgubljenog Edema prema nebeskom raju, to jeste sticanje blagodati.

Blagoslov praotaca, simbolički obredi starozavjetne Crkve i tajne novozavjetne
Crkve – sve su to sredstva za sticanje blagodati. Svojim vlastitim snagama čovjek se
ne može spasti kao što se samo jednim naporom volje ne može zaustaviti starost ili
savladati smrt.

Metafizika spasenja je učenje o blagodati Božijoj, tim božanstvenim

energijama u kojima se Bog otkriva svijetu i opšti sa čovjekom. U suštini govoreći,
hrišćanska asketika – to je učenje o onim uslovima i stanjima, kada blagodat može da
djeluje u duši čovjeka.

Liberalno mišljenje smatra spasenje čovjekovim samospasenjem. Grijeh takođe
ima svoju metafiziku, te strašne dubine, u koje ne sumnja liberalno i humanističko
mišljenje, od antičkih vremena do jaših dana.

Za humaniste i liberale grijeh je samo
greška, glupa navika ili pretjerivanje. Prema njihovom tumačenju dovoljno je
spoznati grijeh, a kasnije će ga biti lako ispraviti, kao kad se gumicom izbrišu
dječje sličice na hartiji. Ali, u suštini grijeh je izdaja Boga i uz to tajni savez sa
demonskim silama.

I otud u svakoj grešnoj pomisli postoji element saosjećanja sa
demonom, a u grešnoj navici – ljubav prema satani. Zato je u grijehu založena, kao
programirana, smrt. Nasuprot tome, blagodat Božija osjeća se dušom kao život.

Svako
od nas ima iskustvo gubitka blagodati i u takvom stanju (čovjeka) smrt prilazi
najviše. Mi osjećamo da nas napušta nešto najdragocjenije. Osjećamo tugu i patnju,
kao da se približavamo kapiji smrti. Naša vlastita duša čini nam se kao mračna
grobnica.

I otud u svakoj grešnoj pomisli postoji element saosjećanja sa
demonom, a u grešnoj navici – ljubav prema satani. Zato je u grijehu založena, kao
programirana, smrt.

Nasuprot tome, blagodat Božija osjeća se dušom kao život. Svako
od nas ima iskustvo gubitka blagodati i u takvom stanju (čovjeka) smrt prilazi
najviše. Mi osjećamo da nas napušta nešto najdragocjenije. Osjećamo tugu i patnju,
kao da se približavamo kapiji smrti. Naša vlastita duša čini nam se kao mračna
grobnica.

Samo blagodat Božija otkriva čovjeku užas vječite smrti. Zato su sveti, vidjeći
čovječju prirodu i pad, oplakivali svoju dušu dan i noć.

 

Savršene liberalne
predstave o mogućnosti spasenja, to jest Bogoopštenja, bez blagodati Božije
proizilaze od te iste duhovne laži, od nepoznavanja grijeha, koji se ukorijenio u
čovjeku, koji se uvukao u njegovu prirodu, koga može samo blagodat pobijediti.

Ovi
koji sebe nazivaju hrišćanskim mnogobošcima ponavljaju dogmati humanizma: „Čovjek
– to zvuči gordo“, ali „đavo“ zvuči još gordije; zbog toga humanizam, koji stavlja
čovjeka na mjesto Boga, pa kraju krajeva stavlja demona na mjesto čovjeka.

Gospod je uradio nešto čak više od stvaranja svijeta i sazdanja čovjeka. On je
palog čovjeka zamijenio sobom. U ovome se desilo iskupljenje na metafizičkom planu.

Ovdje se izmijenila duhovna situacija: demon je izgubio gospodarenje nad čovjekom i
postao u odnosu njega vanjska sila; on ne može vladati nad Hrišćaninom, pošto
poslije krštenja Hristos Sam nevidljivo boravi u čovjeku i u njegovom srcu caruje
blagodat.

Carstvo Nebesko obećano je Crkvi. Crkva – to je predvorje Nebeskog Carstva, kao
stepenište – trijem pred vratima Nebeskog Hrama.

Crkva – to je polje blagodati bez
koje se čovjeku nemoguće sjediniti sa Bogom- Ko nije u Crkvi taj ostaje sa svojom
neizliječenom grešnom prirodom, a grijeh je centrifugalna sila, koja objedinjuje sve
poroke. Znači, ko nije u Crkvi taj je u skrivenim dubinama svoje duše protiv Crkve.

Samo blagodat Krštenja i Pričešća mogu izgnati tamni duh iz čovječijeg srca,
svrgnuti satanu sa prjestola duše. Humanisti pak smatraju da za ovu silu i samom
čovjeku ostaje samo da „zasuče rukave“.

Mi smo govorili prvenstveno o čovjekovoj prirodi koja je jedinstvena za čitavo
čovječanstvo, pa prema tome sama sobom čini rodovski pojam. Ali čovjek takođe
predstavlja ličnost koju možemo uslovno, ali ne u potpunosti, tačno nazvati pojmom
vrste u odnosu na prirodu.

Ličnost vlada mogućnošću izbora zato ona može na svim
etapama duhovnog puta primati blagodat, to jest potruditi se da se pokorava
blagodati, ili da odbaci blagodat, suprotstavljajući joj se.

Bez iskupljenja čovječije
prirode od strane Spasitelja nemoguće je opštenje sa blagodaću. U tome je tajna
spasenja.

(Agencije)

Check Also

PROGUTALA GA ZEMLJA NA STANICI USRED NJUJORKA, PA GA U RUPI NAPALI PACOVI! (VIDEO)

Amerikanca koji je čekao autobus na stajalištu usred Njujorka progutala je zemlja, a kada je …