PISMO IZ 1969. godine, KOJIM JE ZAPOČETO RUŠENJE PRAVOSLAVLJA U CRNOJ GORI, OTKRIVA PLAN VATIKANA U TOJ ZEMLJI DO 2050-te!

U ovim danima koje, uz ostalo, obeležava euforija u katoličkim zemljama Evrope, povodom izbora novog pape, valja podsetiti da ta promena, kao i u vekovima do sada, pravoslavcima Balkana, posebno Srbima, ništa dobro doneti neće i da u tom smislu svaki Srbin pravoslavne vere, mora da bude oprezan.

Kako vreme prolazi sve više nekada tajnih dokumenata izlazi na svetlo dana, iz kojih saznajemo koliko je perfidno, nekada i grubo, ali uvek po Srbe opasno, bilo delovanje katoličke crkve na Balkanu, posebno na prostoru bivše Jugoslavije a sve sa ciljem da se pravoslavlje ili uništi ili svede na simboličnu religijsku pojavu.

Krvavi tragovi

U tim nastojanjima katolička crkva imala je velike uspehe. Na primer, cela Zapadna Hercegovina nekada je bila naseljena Srbima koji su, upravo kroz delovanje misionara Vatikana, katočličke crkve, prevedeni u katoličanstvo a potom u nacionalnom smislu u Hrvate. Iz tog naroda došli su najveći mrzitelji srpstva i pravoslavlja, iz Zapadne Hnjrcegovine su najveći ustaški zločinci i svi oni, bez izuzetka, imaju dublje ili pliće srpske korene. Radi se o fenomenu konvertitstva, o ljudima koji nakon promene vere i nacije najviše mrze one koji su u toj veri i naciji ostali. Mrze i ubijaju svoje dujučerašnje rođake, komšije, kumove. U tom smislu tragovi katoličke crkve na ovim prostorima veoma su vidljivi, strašni, krvavi.

U novije vreme katolička crkva čini sve što može da dodatno razbije pravoslavlje na tlu bivše Jugoslavije. Najsnažnije misionarsko delovanje beležimo u Crnoj Gori, zemlji koja je određena da do 2050. godine u religijskom smislu bude podređena papi, Vatikanu. Prema tim planovima, koji nisu posebna tajna, Srbe u Crnoj Gori treba što pre ili iseliti ili privoleti da se izjašnjavaju kao Crnogorci a potom zauzeti sve hramove Srpske pravoslavne crkve i predati ih takozvanoj  „Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi“ koja će, u to nema nikakve sumnje, priznati starešinstvo rimskog pape, jedno vreme ostati u krugu tzv. Grkokatoličkih crkava (pravoslavni obred uz prihvatanje pape) a onda po svim elementima pristati na katoličke dogme, način službe, mise, običaje, svece…

Rušenje kapele na Cetinju

Prvi ozbiljniji pokušaj prevođenja pravoslavaca Crne Gore u katolike zabeležen je krajem šezdesetih godina dvadesetog veka, tačnije to se danas može smatrati uvodom u ono što je usledilo i što ovih godina, kao proces, imamo u Crnoj Gori.

Naime, malo je poznato da je inicijativa za rušenjem Njegoševe kapele na Lovćenu došla iz Vatikana a prihvaćena je od strane jugoslovenskih, crnogorskih, komunista. Time je, kao što se zna, pogažena poslednja volja velikog vladike čije je telo i danas u Mauzoleju, građevini koja na arhitektonski i svaki drugi način ne pripada svetu pravoslavlja.

Da bi sve ovo bilo razumljivije pažljivo pročitajte redove koji slede. U pitanju je pismu specijalnog papskog izaslanika, Franciska Palovinetija, upućeno 28. decembra 1969. godine blaženopočivšem mitropolitu Crnogorsko – primorskom, Danilu Dajkoviću. Francisko ga je dva dana ranije, kao preporuku pod brojem 22384 pisao u Metkoviću, a uputio iz Sarajeva. Pismo se čuva u arhivi Mitropolije Crnogosko – primorske. Evo šta u njemu piše:

„Vaše Preosveštenstvo,

Molim da mi oprostite na greškama, ali trudiću se da ih bude što manje, jer sam po prvi put u povjerljivoj misiji ovdje. Molim da razumijete moje napore koje činim sam uz pripomoć veoma odanih i povjerljivih saučesnika, ali sve to da što bolje i savjesnije, da najbolje namjere Svete Stolice izvršim što razboritije uz veliiku obazrivost, našto sam naročito upozoren.

Nosim Vam specijalnu poruku Svetog Oca Pape i Njegovu poruku trebam lično da uručim pa sam rado prihvatio ovaj naporni put da se uz njegov blagoslov ovjekoveči trud i obezbijedi Vaša saglasnost i saučešće što je izričita želja Sv. Oca Pape pa sam pošao na ovaj istorijski put koji treba da ovjekoveči Vas.

No, evo u Sarajevu sam pozvan u Nadbiskupiju i zadržan, hitno obaviješten sa napomenom da momentalno nije pogodan momenat – naime pala bi u oči moja prisutnost u Cetinju, pa bi mogle nastupiti nemile posljedice i mnoge neprijatnosti od nenamjernih zlih ljudi Vaše sredine, sto bi omelo i mnogo naškodilo postignutim uspjesima u odvajanju Vaše Svete crkve od naturene separatističke jeresi.

Mnogo se postiglo i Sv. Otac Papa je veoma zadovoljan i predložio je da bi bilo najbolje da se skine ona mala kapela i smjesti u muzej ili Njeguše gdje bi odgovarao namjeni, gdje istorija toga vremena izumrlog starog naroda još jedino ne može da vidi.

Svima je jasno da sadašnji narod nema više ništa zajedničko sa nekadašnjim narodom orijentisanim velikosrpskom idologijom koja je zloupotrijebila ovaj narod, koji eto može se reći potpuno izumire. Novi narod sa novim navikama i novim životom je narod budućnosti i novih pregnuća, pa je voljan Sv. Otac Papa da ovaj narod svesrdno pomogne i da ga povrati u pravu Hristovu vjeru zašto je voljan i da uloži velika sredstva.

Sv. Otac Papa je voljan da dade 500 miliona lira kao pomoć za izradu mauzoleja koji ti hrabri ljudi tako uporno traže i žele, pa će i Papina pomoć mnogo doprinijeti, pa će samo tražiti da u mauzolej budu smještene kosti Lucije – Crnogorke (Ozane Kotorske) , koja je još ranije prešla u pravu Hristovu vjeru i do smrti bila izložena svim proganjanjima, ali nikad nije htjela da tu vjeru osramoti i ostavi. Zato će ona biti oglašena Sveticom i želja bi bila da se njeni ostaci pohrane u mauzolej zašto će biti izgrađen veliki i divan sarkofag koji će krasiti unutrašnjost mauzoleja.

Sv. Otac Papa cijeniće veoma Vaše napore i veliku duševnu i prosvjetnu vrijednost, cijeneći Vašu odanost svetoj crkvi, a vjerujući da će u Vama naići na saradnika u borbi da se uspostavi u Crnoj Gori prava Hristova vjera i osamostali kao novorođenče Sv. Oca Pape, on je voljan da sve žrtve podnese i sva sredstva za to uloži, pa jedva čeka da se osveti Divni Hram u Titogradu i uspostavi biblioteka, dovedu misionari i otpočne pomaganje tog dobrog naroda u prevođenju pravoj Hristovoj vjeri.

U tome Sv. Otac Papa računa na Vašu saradnju i voljan je da Vam ponudi položaj među svojim najbližim saradnicima, a da Vi rukovodite svim tim poslovima uz zagarantovanu diskreciju. To je bila moja misija i to bi bila poruka koju sam imao da uručim sa još mnogim drugim, pa kako sam spriječen i kako su sada zaoštrene mnoge nesigurnosti od pakosti ljudi, to sam obaviješten da prilikom posjete Predsjednika od strane Paćinelija i dodira istog sa izvjesnim hrabrim ljudima Titograda, da se ovo sada izbjegne i zatraži dodir ili sastanak u Zagrebu ili Đakovu, kako bi se izbjeglo da se predaju novčana sredstva i nagrade hrabrim ljudima na mjestima koja bi bila podloga neprijatnosti kako tih hrabrih ljudi tako i sveg dosadašnjeg uspjeha i rada.

Iznoseći Vam ovo molim Vas da razumijete veliko interesovanje Sv. Oca Pape za Vaša velika djela i ljubav prema svojoj pastvi koja treba da se prevede pravoj Hristovoj vjeri za što bi Vi bili najpogodnija ličnost.

Vjerujem da Vam je poznat udio Sv. Oca Pape kod odvajanja makedonske crkve, no iz specijalnih razloga u današnjoj vjeri, što je bilo uslovljeno od tih hrabrih ljudi u Skoplju, koji su voljni da se u dogledno vrijeme i taj narod prevede u pravu Hristovu vjeru.

Iz želje da se sve to najljepše sredi molim da donesete Vašu odluku gdje bi željeli da se lično sastanemo i primite sve što Vam donosim, a Vi mi dadete Vašu saglasnost ili mogućnost, dostavite Nadbiskupiji Zagreb.

Metkovići

S’ osobitim poštovanjem, odani pokorni Vam, Palovineti“

Ciljevi se ostvaruju

Mitropolit Dajković je odbio susret sa papinim izaslanikom i pismo prosledio Svetom sinodu Srpske pravoslavne crkve, ali ono što je usledilo nagovestilo je crnu budućnost za Srbe, pravoslavce, u Crnoj Gori.

Njegoševa kapela na Cetinju srušena je 1972. godine (samo tri godine nakon pisma iz Vatikana) a na njeno mesto postavljen Mauzolej, čiji je projektant hrvatski vajar Ivan Meštrović.

Danas u Crnoj Gori deluje tzv  „Crnogorska pravoslavna crlva“ na čelu sa raspopom, Mirašom Dedejićem, čovekom koji je jedno vreme proveo u Vatikanu na pripremama za ovo što danas čini u Crnoj Gori.

Inače, u toj sada samostalnoj državi sve je manje Srba, njihov jezik je zamenjen crnogorskim, u državnim službama Srbi ne mogu da dobiju posao, sve su brojniji incidenti na nacionalnoj osnovi, između Srba i Crnogoraca, dojučerašnjih Srba. U tim sukobima često nalazimo bliske rođake pa i rođenu braću od kojih je jedan ostao Srbin a drugi postao Crnogorac.

Planovi Vatikana u Crnoj gori ostvaruju se onako kako je davno zacrtano a otvoreno nagovešteno u pismu specijalnog izaslanika iz Vatikana, iz 1969. godine.

(Intermagazin)