Web-Tribune.com Vaše mesto za novosti…
Što vi mislite kakve su šanse na uspjeh dvadesetosmogodišnjeg odvjetnika pripravnika s Wall Street-a, ako on odluči da se prekvalificira u američkog senatora?
Amerika je zemlja neograničenih mogućnosti, no na Wall Street-u je bezbroj odvjetničkih ureda, u njima je mladih pripravnika kao morskog pijeska, a skupinu onih koji žele ući među senatore, po pravilu čine ljudi veće težine i željeznih laktova.
Međutim, potpuno nepoznati Franklin Delano Roosevelt, koji prije toga nije održao ni jedan politički govor, koji nije napisao nikakav politički manifest, dobio je 1910. godine ponudu Demokratske stranke da se kandidira za Senat države New York i uspješno je prošao na izborima. A nakon godinu dana postao je pomoćnik morskog ministra u administraciji Woodrow Wilson-a.
Političar Franklin Delano Roosevelt pojavio se iz niotkud.
Možete u američkim arhivama naći dosta svjedočanstava o tome da je mladi Roosevelt, kao potomak bogate obitelji, bio uveden u ložu № 8 “Nizozemska” u New York-u, u koju nije bilo lako ući. I što je interesantno, počeo je u njoj munjevito skupljati stupnjeve inicijacije. To jest, iskazao je poslušnost, ustrajnost, marljivost. I za ložu je bilo interesantno imati na vlasti takvog čovjeka.
Međutim, Vi možete sva ova svjedočenja staviti po strani i tvrditi da je Roosevelt izbio na politički Olimp zahvaljujući svojim izvanrednim kvalitetama. Nije loža bila svemoćna i u biografiji Roosevelta imamo i tužnih momenata. Nakon prvih uspjeha mladog čovjeka, došlo je do pada na predsjedničkim izborima 1920. godine, kada je bio kandidat Demokratske stranke.
Međutim, njegov “zeleni” politički uzrast (još nije imao ni 40 godina i takvih potpredsjednika u SAD do tad nije bilo) dozvoljavao je da se nada boljem i premda je neuspjehu pridodana i osobna nesreća (počeo je proces paralize) on nije klonuo duhom.
Roosevelt je nastavio sa aktivnim radom i postao je guverner države New York.
Ovdje bi morali zajedno s Vama, pretpostaviti da se u svijetu ništa ne događa slučajno. Guverner financijske glavnog SAD (time i cijelog svijeta) – predstavlja nešto posebno. Tamo se ne može prići bez prisnih odnosa sa “zatvorenim klubovima”, koji sjede na gigantskim tokovima novca. Te kvalitete Roosevelt-a koji su se u startu tako dopali ljudima iz lože № 8, nastavili su igrati svoju ulogu.
Financijski gazde Amerike zamislile su veliku igru, u kojoj je glavni izvođač trebao biti njihov čovjek u samom vrhu. Rockefelleri, Rothschildi, Morgani i ostali “kraljevi kupusa” iz sjene, već odavno su željeli oslobađanje dolara od zlatnog pokrića. Pokriće u zlatu je vezalo ruke, ne dozvoljavajući provedbu širokih spekulacija s gotovinom, koja bi se prevodila u prazne bankarske obveze. Ali je bilo veoma, veoma složeno osloboditi se pokrića u zlatu.
Kod milijuna Amerikanaca, pravnih i fizičkih lica, postojala je akumulacija u zlatu. Ona su je često držala u prsima i čarapama i činili su sami po sebi svojevrsno tržište plemenitih metala, koje je bilo paralelno tržištu dolara i zadržavalo njegova kolebanja.
Bio je to izazov bez presedana – oduzeti od slobodnih Amerikanaca zlato i “uvaliti” im umjesto njega roto papir. U slučaju neuspjeha avanture, njenim autorima i izvršiteljima prijetio je ne samo gubitak slobode, nego i električna stolica.
Izbor je pao na Franklina Roosevelt-a, iako on sam nije bio toliko obuzet strašću za profitom, koliko snom o velikoj Americi, kao gospodarici svijeta. On je vidio u emisiji ogromne mase dolara mogućnost da kupi cijeli svijet u bescjenje i stavi ga pod američku kontrolu. Roosevelt je sebe zamišljao kao političara svjetskog kalibra, koji izvodi Ameriku na veliku pučinu. On je, naravno, shvaćao da financijski krugovi imaju još jedan cilj – oni mogu kupiti ne samo aktive u inozemstvu, već i svoje slabije konkurente u Americi.
Prethodila je krupna preraspodjela imovine kod kuće. Ali ga to nije brinulo. Najvažnije je – pojava super-države u svjetskoj politici, s imenom SAD-a. Mora se odati dužno priznanje Franklin Roosevelt-u: on je bio jedan od rijetkih povijesnih djelatnika koji su ostvarili svoje ciljeve.
Predsedenik SAD Calvin Coolidge, podnoseći 1928. godine ostavku, istaknuo je: “Zemlja može sa zadovoljstvom gledati na sadašnjost, a sa optimizmom u budućnost”. U to vrijeme zavjerenici u federalnim rezervama već su prionuli na posao i ponuda novca u opticaju se dramatično povećala. Bilo je to izravno kršenje Ustava. Dolar je tiho, bez dozvole Kongresa, otplivao od svog zlatnog pokrića. U početku je pojava viška novčanica utjecala na buran razvoj gospodarstva. Svi su uzimali jeftine kredite i svi su započinjali biznis. Amerika je rasla kao kvasac.
Napuhani kredit – to je mina s usporenim djelovanjem. Kredit su i napuhali. Radi stvaranja financijske krize prvobitno se tražilo da se što je moguće više novca da u dug. Što je potrebno da bi se to izvelo? Samo dvije “stvari”: zajmodavac i zajmoprimac. Za “stvaranje” kreditora Federalne pričuve su brzo uvećale novčanu masu skoro za 1,5 puta. Preko sustava “svojih banaka” sredstva su raspoređena u vidu gotovinskih kredita u džepove običnih ljudi i sitnih poduzetnika.
Mediji su mamili zajmoprimce neumorno pozivajući Amerikance da pozajmicama poboljšaju kvalitetu svog života – “Svatko ima mogućnost da se na burzi obogati!” – Pisalo je na koricama popularnog ženskog časopisa. Prema ironiji sudbine, bilo je to dan uoči potpunog kraha burze.
Otkud na valu sveopćeg entuzijazma izniče užasni prizrak propasti? Zato što, praveći novce i dajući ih u dug, vi uvijek možete prekinuti sa davanjem i zatražiti da vas dužnici isplate. Mehanizam organiziranja financijske krize je prilično jednostavan: ne davati nove novce, a tražiti vraćanje starog duga. Zato je i bila stvorena Velika Depresija. Banke koje su bile pod kontrolom Johna Morgana i njegovih partnera, zatražile su da im se vrati dug za kredite. I to masovno i odjednom.
Što je preostalo brokerskim kućama na burzi koji su kreditirali kupce sa zloglasnih 90 posto, nego da i sami taj novac pozajme iz banaka? I zatraže isplatu od svojih klijenata i to u roku od 24 sata. Što su mogli učiniti nesretni Amerikanci, koji nisu ni sanjali o takvoj mogućnosti razvoja događaja? Oni nisu mogli naći novce za 24 sata. Ostajao je samo jedan način – prodati dionice na burzi. A sada zamislite kako na burzu odjednom dolaze svi vlasnici dionica i to s jednim ciljem – da ih prodaju.
A već s ciljem kupnje dionica, nije došao nitko.
Pad dionica na Wall Street-u počeo je 24. listopada 1929. godine, na crni četvrtak. Potražnja je bila veća od ponude? Ne, tražnje jednostavno nije bilo, mogla se čuti samo jedna rečenica. Počela je panična i očajnička prodaja dionica. Jer svima je bila potrebna gotovina – a dionice praktično nikome. Ipak su se pojavili kupci i oni su kupili dionice po cijeni papira. Prvog dana investitori su prodali oko 13 milijuna dionica. One su išle u bescjenje. Milijuni, doslovno milijuni investitora su uništeni.
Gubici su iznosili oko 30 milijardi dolara – otprilike onoliko koliko je SAD koštao Prvi svjetski rat. Sami organizatori krize, znajući kada i kako ona počinje, na vrijeme su se otarasili nepotrebnih aktiva. Sada su te desetine ljudi, na bankrota investitora koji su skakali kroz prozor, postali vlasnici praktično SVEGA. I tada se broj banaka u Americi sa desetine tisuća skratio na nekoliko stotina. I većina njih je već pripadala “pravim ljudima” iz “zatvorenih klubova”. Novca više nije bilo ni u koga.
Sad se moglo ići dalje. Problem je bio stvoren – trebalo je predložiti njegovo rješavanje. Ali da bi to rješenje prihvatio američki narod, točnije rečeno da bi se pomirio s tim rješenjem, problem je trebalo napuhati do kozmičkih razmjera. Kriza burze i pad vrijednosti dionica trebao se pretvori u Depresiju, koja je morala da se piše velikim slovom.
Postojali su instrumenti za pogoršavanje problema. Bio je to Federalni rezervni sustav. U situaciji kada su nakon kraha na Wall-Streetu svi tražili novac i kada je gospodarstvo SAD ličila na čovjeka koji je izgubio veliku količinu krvi, FED nije krenuo u uveličavanje svoje novčane mase. Čak suprotno, skratio je za nekoliko puta novčanu masu!
Federalni rezervni sustav koji je pozvan da se bori s krizom, umjesto da pomogne gospodarstvu uplivom u njezine financije, učinio je sve suprotno. Opseg novčane mase koji je pažljivo narastao pred krizu, nakon toga je bio skraćen.
U rezultatu je krah burze bio i sveopći krah. Ljudi u skupim odijelima, s plakatima “Spreman na svaku vrstu rada” bili su stvaran atribut američke svakodnevice tridesetih godina.
Kako je problem riješen? Nova osobnost, novi tečaj. Franklin Delano Roosevelt, mason visokog stupnja inicijacije, član lože № 8 “Nizozemska”, postao je 4. ožujka 1933. godine, novi predsjednik SAD. Pred njim je zaista bio veliki posao, složen i odgovoran zadatak – uništenje pokrića u zlatu.
Dolar je morao sam postati najveća svjetska vrijednost i praktično preuzeti ulogu zlata.
Pod izgovorom “antikriznih” mjera, Franklin je počeo provoditi radikalnu politiku. Nezaposlenim službenicima koji prije toga nisu u ruci držali ništa teže od olovke, dane su lopate u ruke i poslati su na izgradnju autocesta i javnih zgrada. Nije se imalo kud – Amerikanci su morali raditi praktično za goli kruh. Potom je bio stvoren “Civilni korpus za očuvanje resursa”. Pod tim nazivom skrivala se ideja da se stvori radnička armija, što je nekad bio smislio Lav Trocki.
No, pošto je ideju Lava Davidoviča u SSSR-u sahranio Staljin, to je ona u SAD bila ovjekovječena. Nezaposlena omladina se usmjerila ili točnije rečeno slala u udaljene regije zemlje “radi očuvanja resursa”. Pod tim pojmom podrazumijevali su najteži fizički poslovi. Bilo je tu i krčenja šuma i izgradnje autocesta. Do siječnja 1934. godine, na “očuvanju resursa” već je radilo 5 milijuna ljudi, čija je dnevnica iznosila 1 dolar na dan.
Cilj bankara, vlasnika FED-a uopće nije bilo uništenje u korijenu američke industrije i državnosti, već samo njihovo slabljenje kako bi se potčinili vlasti bankara. Slabljenje se desilo, sad je trebalo brzo potčiniti, a zatim još brže povratiti državnu moć. Baveći se društveno korisnim radom, Amerikanci nisu ni primijetili kako se brzo promijenio financijski sitem zemlje.
Tek što je došao na vlast, Roosevelt je proglasio “bankarski raspust”. Sve financijske institucije prinudno su bile zatvorene na jedan tjedan. To svakako nije urađeno da bi se “umirile štediše”, već da bi se osiguralo da ni jedan privatni investitor ne može povući svoju ušteđevinu. Zato što je istovremeno proglašeno ukidanje zlatnog pokrića dolara.
Tada je svjetlost dana ugledao predsjednički ukaz № 6102, koji je glasio:
“Članak 2. Ovim ukazom obvezuju sve osobe da do svibnja mjeseca 1933. godine predaju sve zlatnike, zlatne poluge i zlatne certifikate – Federalnoj rezervnoj banci ili njenim podružnicama ili agencijama koje su u sklopu Federalnog rezervnog sustava “.
“Članak 9. Tko svojevoljno prekrši predsjednički ukaz <…> ili bilo kakav zahtjev iz njega <…> biće kažnjen u iznosu do 10.000 USD, a ukoliko se radi o fizičkoj osobi, može biti upućena na izdržavanje kazne do 10 godina zatvora ili će oboje biti odmah kažnjeni “.
Stanovništvo se obvezuje tijekom jednog mjeseca predati sve zlato koje se kod njega nalazi u FED. Privatna svojina zlatnih poluga i zlatnika, proglašena je protuzakonitom. U zamjenu za to, Amerikanci su dobili papirnate dolare, koje je tada zamijenilo zlato po pitanju štednje. Oni koji u boljševičkom Petrogradu nisu željeli predati dolare i drugu valutu, slali su u logore. A stanovniku demokratske Amerike po obrazcu iz 1933. godine, koji nije želio predati ušteđene dragocjene metale, prijetila je ogromna kazna od 10.000 $ ili 10 godina zatvora.
Operacija je bila vrlo uspješna. Masoni su ne samo opljačkali svoj narod, nego su to još i predstavili kao čin “spašavanja nacije” i sva sredstva javnog informiranja su to tumačila kao važnu antikriznu mjeru. “Neophodna je konsolidacija resursa zemlje, kako bi izveli Ameriku iz Depresije “- govorio je Franklin Roosevelt. On je oduzeo zlato od svog naroda i smjestio ga u Fort Knox, u državni trezor dragocjenih metala, gdje i dan danas leži.
Zlatno pokriće prvo je ukinuto u SAD, a potom svuda: “Poslije Velike Depresije tridesetih godina, pokriće u zlatu bilo je praktično ukinuto u cijelom svijetu”.
To znači da je svjetska trgovina bila pripremljena, da u perspektivi era zlata ode u prošlost, a na scenu su stupili američki biznismeni sa vrećama zelenih papirića, koji su tiskani u potrebnoj za njih količini.
Samo što je u SAD konfiscirano zlato, kriza u zemlji počela je naglo opadati. Do završnog okončanja Velike Depresije došlo je 1933. godine. Kriza se preselila u potpuno drugačije zemlje od one u kojoj se pojavila. Koncetracija novca u rukama malog broja ljudi, prelazi sve do tad viđeno u povijesti čovječanstva. U jednim rukama se nalaze i financije i lavovski dio industrije i mediji. Krajem tridesetih godina, samo jedan postotak vlasnika vladao je sa 2/3 ukupnog nacionalnog bogatstva zemlje! Primjerice John Morgan, bio je ne samo osnivač i vlasnik banaka, nego praktično i kompletne industrije čelika preko “US Steel”, elektroindustrije preko “General Motorsa”, kao i drugih korporacija.
Amerikom je zavladao neveliki klub gentlemen-a koji nisu željeli isticati svoja prezimena, ali koja su poznata cijelom svijetu. Od tog vremena, na smjenu čudnog i tajanstvenog naziva “masoni” došla je inteligentna definicija “zatvoreni klubovi”. Taj naziv ne plaši, ne djeluje misteriozno. Jednostavno, oni su zatvoreni i u njih je teško ući. I to je sve. Jedan od najpoznatijih “zatvorenih klubova” postao je “Bilderberg grupa”, u kome se doduše poštuje najvažnije pravilo masonerije – tih nekoliko stotina članova Bilderberga koji se smatraju običnim (iako među njima ima veoma, veoma neobičnih lica) mogu ništa ne znati o suštini odluka koje donosi njegovo rukovodeće tijelo.
“Zatvoreni klubovi” su bili blagodarni F. Roosevelt-u za obavljeni posao i njihova potpora na sljedećim izborima bila je zajamčena. To je za njega bilo veoma važno, jer uzajamno razumijevanje s tim snagama bilo je neophodno za dostizanje postavljenih ciljeva.
Svijet – kako ga je zamišljao F. Roosevelt i njegovim istomišljenicima u “zatvorenim klubovima” Amerike, nepovratno bi pretvorio u roblje druge narode, da im svjetski socijalistički sustav nije stao na put.
I to što se u Roosevelt-ovim idejama ne vidi nikakvog izravnog pozivanja na nasilje – predstavlja samo privremenu pojavu. Nasilje je već sazrijevalo i spremalo se da izađe na svjetlost dana, a Franklin Roosevelt je bio jedan od njegovih otaca. Atomska bomba koja se stvarala po njegovom nalogu, a koju je na Japan bacio njegov nasljednik, postala je direktan pokazatelj kako se Amerika odnosi prema drugim narodima.
Drugačije nije ni moglo biti. Iz generacije u generaciju u Americi je narastala vladajuća grupacija ljudi, čiji su pradjedovi, djedovi i očevi bili robovlasnici, financijski avanturisti i kriminalci. Oni su nasilje i ubojstvo oduvijek smatrali normalnim načinom rješavanja problema.
Stvorivši stabilne klanove, ta grupacija je diktirala i diktira političku liniju onih koje je postavila u predsjedničku fotelju, a znala je biti nemilosrdna ukoliko počnu provoditi svoju vlastitu politiku. Upravo zbog toga u Americi ubijaju svakog desetog predsjednika. Ovakvu sudbinu nije izbjegao ni Franklin Delano Roosevelt, koji je likvidiran od braće iz lože, kada je, po njihovoj ocjeni, izašao van kontrole.
O njegovom ubojstvu postoji masa dokaza i nepobitnih svjedočanstava, koja nisu baš raširena u SAD, a istraga o tome do danas nije provedena samo iz jednog razloga – to nije potrebno “zatvorenim klubovima”.
(vestinet.rs/uredio:nsp)
