Hrvatska spisateljica Rudan: Uskoro će na prostorima pokojne Juge, bauljati samo duhovi!

Piše: Vedrana Rudan

Na nekom sam portalu pročitala dirljivu priču o bračnom paru koji živi u nekom gradu u Srbiji. On ima rak, ona umire od raka. Preko medija mole da im dobri ljudi pomognu otplatiti dugove kako im djeca ne bi ostala bez krova kad im roditelji umru. Spominju iznos od nekih sedam tisuća eura. Znam da ih moj prilog, možda će na portalu osvanuti i broj bankovnog računa, neće spasiti ali bi pomogao.

Strašna priča? Banalna priča. Na bivšim prostorima pokojne Juge ljudi se dijele na one koji imaju rak i one koji ne znaju da ga imaju. Nitko od visokokvalificiranih stručnjaka u sve strastvenije posvađanim zemljicama ne objavljuje koliko ima od raka bolesnih ljudi oko nas. Ne znam koja od mojih znanica nema rak dojke, maternice, mjehura… Muškarci prostate, pluća, grla, crijeva.

Dječica na onokološkim odjelima dječjih bolnica umiru daleko od medija. Tužne priče, ružne priče, ćelave žene, muškarci žuta lica, bebe velikih očiju koje pune strave čekaju smrt… Koga to zanima? Imamo Severinu i imamo rat između četnika i ustaša koji je sve žešći iz dana u dan, iz sata u sat. Dok svi oko nas umiru mi koji mislimo da smo živi krupnim koracima stupamo u devedeset i prvu.

Hrvatski političari nam poručuju kako će prokleta Srbija jednom platiti sve što su nam gadovi učinili. Srpski političari objavljuju svom narodu, ustaše su prošle bolje nego zaslužuju nakon svega što su učinile srpskoj nejači od… jedno stoljeća sedmog. A zapravo, otkako imamo demokraciju, jedino su naše tumorčine svoj na svome. Kemo, kemo, gospodaru, ne vidjesmo davno kemo.

Da nam je netko pred dvadesetak godina rekao da ćemo se danas rukama i nogama boriti za mjesto na stolcu na kome će nam u žilu uvaliti kemoterapiju a nje biti neće, što bismo mu rekli? Ništa nama tada nije bilo jasno kao što nam ništa jasno nije ni danas. Crkavamo u najstrašnijim mukama jer smo presiromašni da bismo baš svakome bolesniku mogli u venu uštrcati lijekoviti otrov. Love nema jer su nas opljačkali a usput nas i našu djecu i naše unučiće obogatili osiromašenim uranom.

U bivšoj Jugoslaviji ničega nema osim gladi, bijede, mržnje i raka. Da bi stvar bila totalno suluda nikome od nas u kojima čuči rak ili se već opušteno šeta ne pada na kraj pameti postaviti pitanje, odakle sav taj rak? Doduše, zašto bismo pitali kad je dovoljno zaguglati, osiromašeni uran, pa doznati što su nam Ameri učinili.

Baš bi bilo zanimljivo kad bi neki luđak sa ovih preludih prostora potegnuo pitanje otštete koju bi nam zbog genocida morali platiti sijači osiromašenog urana. Vukovarska tragedija, Srebrenica, rušenje Dubrovnika, ubijanje Sarajeva, tjeranje Srba iz Hrvatske, Škabrnja, rušenje Mosta u Mostaru, proglašenje Kosova državom, koncentracijski logori u Mostaru, Manjača i manjače…Sve su to pizdarije u usporedbi sa onim što su Amari posijali na ovim nekad našim prostorima.

Zašto neki naš rakonosac ne bi na onom haškom sudu za genocid spomenuo Amere? Zašto ne bi netko tko se raspada od raka imao pravo na posljednju zajebanciju u životu? Nikad se to neće dogoditi. Ne zato jer onaj sud u Hagu ne smije suditi Amerima, mi jednostavno nismo zajebanti. Na tlu bivše Jugoslavije žive, još neko vrijeme, ljudi bez duha. Uskoro će ovim prostorima bauljati samo duhovi.

Sve naše poraze i sve naše “pobjede” jednom će ipak prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš. Kosti naših praunuka obogaćene osiromašenim uranom dijelit će se na ustaše, četnike i balije. Bože, mi ni preko raka nećemo doći do mira.

(Blog Vedrane Rudan)