Web-Tribune.com Vaše mesto za novosti…
Piše: Nenad KECMANOVIĆ, Fond strateške kulture
ONOMAD se otkrilo da Trampov zet, koji je postao ključna ličnost u predsjedničkom kabinetu blisko sarađuje sa Sorošem, koji finansira antitrampovske proteste širom Amerike. A odavno se zna da Soroš šegrtuje kod Rotšildovih.
Ipak, to nije ništa promijenilo u percepciji fenomena Donald Tramp.
Naprotiv, i dalje svi polaze od pretpostavke da je onaj prvi politički lik Donalda Trampa, koji smo vidjeli tokom predizborne kampanje i neposredno nakon inauguracije, bio njegov autentičan politički profil, a da ga je „duboka država“ natjerala ili na taktičko popuštanje ili na trajno prestrojavanje.
Možda je po srijedi i nešto treće: postoje dva Trampa i oba su autentična.
Prvi je iskreno imao namjeru da u američkoj unutrašnjoj i spoljnoj politici mnogo toga radikalno promijeni, postane zapadni pandan Gorbačovu i spase Sjedinjene Države od opadanja američke moći u slobodnom padu koji bi izazvao haos.
Međutim, ubrzo je shvatio da program da natjera američke multinacionalne korporacije da se nauštrb profita vrate kući, da transformiše NATO, kojim komanduje američki general, da otkači EU, koja je američki vazal, uništi ID koja je američka legija stranaca, da stupi u savez Rusijom, koja je, pored Kine, glavni američki rival i sl. – naprosto nije realan.
Tako je nastao onaj drugi Tramp, koji je postao politički realista te sve više slijedi inerciju dosadašnje američke politike.
Ali, šta ako je ovo što sada gledamo kao njegovu politiku u stvari onaj pravi Tramp, a da je onaj iz predizborne kampanje i neposredno poslije polaganja zakletve bio samo vješta varka globalne elite kojoj su SAD samo jedna od filijala u kojoj su, kao još uvijek daleko najvažnijoj, smještene kancelarije centralne uprave?
Porodični klanovi, poput Rokfelera i Rotšilda, te Getija, Morgana, Dipona i sl., čine mrežu vladara u sjenci. Ti moguli nikada nisu direktno na vlasti kao predsjednici, premijeri, ministri, nego za njih to rade drugi, baš kao što i kompanije i banke za njih vode profesionalni menadžeri.
Oni preferiraju nevladin sektor – domaći ( Savjet za spoljnu politiku) i međunarodni (Trilaterala, Bilberder grupa) i djeluju neformalno preko Soroševe globalne mreža NVO za „otvoreno društvo“, koja je porušila državne granice i narušila nacionalne suverenitete.
Njih nikada nećete naći na Forbsovoj listi, iako raspolažu kombinovanim kapitalom novca, prestiža i uticaja (manifestacije meke moći) većim od onog kojim raspolaže većina preostalog stanovništva na svijetu.
Oni zato nikada ne gube na američkim izborima, jer su svi kandidati uvijek njihovi ljudi, bili demokrate ili republikanci, bijelci ili obojeni, žene ili muškarci.
Dvije stranke različitog imena i istovjetne politike nude narodu privid izbora između predsjedničkih kandidata sa bezmalo istim političkim programima. I to se prodaje cijelom svijetu kao uzor demokratije.
Šta se, u stvari, dogodilo prilikom izbora 2016. godine?
Predizborne sondaže pokazale su da Amerikanci žele promjene. Poslije prvog obojenog predsjednika, koji je već samom činjenicom da nije bijelac trebalo simbolički da označi novi početak, bila je planirana prva žena-predsjednica u američkoj istoriji, kao još jedna varka da će se nešto zaista promijeniti u američkoj politici.
Hilari je, međutim, i svojim predizbornim programom i prezimenom Klinton bila lako prepoznata kao kontinuitet sa prethodnicima. Naprotiv, Tramp, politički novajlija sa radikalnim političkim programom i ekstravagantnom kampanjom nametnuo se kao pravo osvježenje.
On jeste pobijedio mimo plana vladara iz sjene, ali Bože moj. Oni i nemaju potrebe da se bave detaljima. Ukoliko nešto i izmakne kontroli, pa novoizabrani šef države, umjesto u suknji, i dalje bude u pantalonama, to mogu naknadno da isprave.
Polna razlika između dva kandidata je tim manje primjetna, jer i Hilari iz estetskih razloga izbjegava suknje, a prema militantnom političkom programu djelovala je više kao sa Marsa nego sa Venere.
Priče o Trampovom političkom neiskustvu su ordinarna glupost. Čovjek koji godinama vodi biznis vrijedan nekoliko milijardi dolara, a nije ih ni naslijedio ni ukrao, ne može da bude apolitični biznismen jer se tolike pare ne stiču bez veze sa politikom.
Tramp, koji u svom čuvenom stambeno-poslovnom tornju u srcu Menhetna ubire kiriju za dvospratne apartmane od pet ari od njujorške elite sigurno umije da upravlja jednom, istina velikom, ali savršeno uhodanom administracijom, koja služi kao servis za upravljanje državnim i svjetskim poslovima.
Iako nikada nije bio ni senator ni guverner, Tramp bolje od većine svojih prethodnika zna kako sistem zakulisno funkcioniše, odnosno kako se igraju igre na vrhu.
U američkoj političkoj kulturi iz koje je poteklo pitanje „ako si tako pametan, kako nisi bogat?“, oni koji znaju da prave pare obično unajmljuju pametne da obavljaju uslužne poslove, uključiv i političke.
„Duboka država“ je takođe čista konstrukcija. Da, postoje interesi birokratije i pojedinih segmenata vlasti, kao što su Stejt department, Pentagon, CIA, FBI i razne tajne službe, i oni se međusobno otimaju za veći dio budžetskog kolača, odnosno za naklonost Kongresa i Senata, ali prije svega – Bjele kuće.
Predsjednička moć ogleda se i u tome da autoritarno arbitrira između svih tih interesnih grupa, lobija i grupa za pritisak, i zato se kadrovi duboke države uvijek utrkuju ko će biti bliže Bijeloj kući.
Ovoga puta desilo se obrnuto: činovnički aparat, udružen sa vodećim medijima (Njujork tajms, Vašington post, CNN), koji poslovično podržava vladu i ulica, koju je, već je utvrđeno, animirao Soroš, krenuli su u napad na netom izabranog predsjednika, čak i prije nego što je prošlo uobičajenih 100 dana.
Treba zaista biti mnogo naivan pa povjerovati da „duboka država“ u ovom poduhvatu bez presedana nije bila inspirisana i podržana od još dublje države, koju čine „vladari iz sjenke“.
Predizborna kampanja se, istina, nikad ne uzima suviše ozbiljno jer je cilj privući glasove i olako data obećanja biračima ne obavezuju mnogo kandidate. Iako Tramp nije činio ništa što nije bio najavio, što američki birači nisu većinom prihvatili i što politički eksperti nisu analizirali kao prilagođavanje Amerike multipolarnom svijetu, njegov prelazak sa riječi na djela moguli su dočekali kao opasno iznenađenje.
Nije, međutim, iznenadio Tramp njih, nego oni Trampa stavljajući ga u mnogo širi i važniji strateški kontekst obnove hladnog rata Zapada sa Istokom.
Fantastične izmišljotine o tome da su na Trampovu pobjedu presudno uticali Putinovi hakeri i Vikiliksove depeše, da su njegovi ključni saradnici skrivali kontakte sa ruskim diplomatama, podsjetili su na Makartijev lov na crvene vještice.
Sve i da u tome ima neko zrno istine, smiješno je da se oko toga diže prašina u SAD, koje obojenim revolucijama decenijama ruše režime po svijetu. Nešto od toga naučili su i
drugi: Rusija je istjerala Soroša sa svoje teritorije, Kinezi su isključili Gugl, Jahu i sl. sa svog parčeta neba. Ali, kakve veze sa svim tim ima Tramp, koji nikad nije otkazao lojalnost vladarima iz sjene, koji niti je htio niti mogao da se odupre Rokfelerima i Rotšildima?
Na njihovu prvu poruku preko „kadrovske komisije“ Kongresa – smijenio je svoja dva glavna saradnika – Majkla Flina i Stivena Benona, i zamjenio ih Džaredom i Ivankom Kušner. Treći, Tilerson, ostavljen mu je, iako je jedini zaista sarađivao sa Rusima jer je bio izvršni direktor naftnog giganta Ekson oila u kome oni imaju kontrolni paket.
On, baš kao i sam Tramp, naprosto su njihovi ljudi, a naivni se vajkaju kako se predsjednik olako odrekao Benona i Flina.
Donald Tramp je bombardovao Siriju, pojačao kapacitete NATO-a prema Rusiji, poslao nosače aviona u Kinesko more i nadomak obala Sjeverne Koreje, do usijanja zaoštrio odnose sa Rusijom i Kinom, nastavio sa rušenjem nepoćudnih režima na Bliskom istoku i na Balkanu (Asad, Gruevski…)
Da se „Vlasi ne sjete“ da zapravo realizuje program Klintonovih, Tramp u novinskim intervjuima relativizuje: da će sarađivati sa Rusijom protiv Islamske države koja se otela SAD-u poput duha iz boce i postala joj balast u sređivanju situacije na Bliskom Istoku, da će Evropljanima naplatiti obavezu da participiraju u izdržavanju NATO-a, da će priliv migranata u SAD svesti na zakonske okvire, da će prestati sa nametanjem američkih vrijednosti.
Međutim, iz dubine dublje od duboke države – Tomas Fridman u Njujork tajmsu (15.04) traži još oštriju igru. „Ne napadaj na Islamsku državu nego na njene protivnike Ruse i Irance!“ – savjetuje čuveni kolumnista sa tri Pulicera, tražeći od predsjednika. I dalje instruiše: „Tramp u Siriji treba da omogući Islamskoj državi da postane glavobolja za Asada, Iran, Hezbolah i Rusiju. Tačno onako kako smo podsticali mudžahedine da u Avganistanu prolivaju rusku krv“.
Zanimljivo da kolo ne vode Rokfeleri, nego stariji i diskretniji Rotšildi, koji predstavljaju evropsko krilo velike dijade i koji se nikad ne čuju i ne vide u medijima.
Možda jedna taze scena sa sjednice SB UN ponešto objašnjava ili bar otkriva još jedan aspekt velike zavrzlame povodom Trampa.
Na teške optužbe britanskog ambasadora Rajkrofta na račun Moskve – da je navodno kriva za stradanje civila u Siriji – ruski ambasador Safronkov je oštro reagovao: „Vi ste se uplašili. Ne možete da spavate strahujući da ćemo mi sarađivati sa SAD. Vi se toga bojite. Vi sve činite kako bi ta saradnja bila poljuljana“.
Rotšildi su stara britanska bankarska porodica, koja je istovremeno kreditirala Treći rajh i antifašističke saveznike, Oktobarsku revoluciju i zapadne kontrarevolucionare, koja je profitirala na obje strane u Velikom ratu, i sve tako vijekovima unazad, vlada globalnim finansijama.
Sada se sve više govori i piše da iza Soroša, iza Kušnera, iza Makrona stoje upravo oni, a to je neuobičajeno veliki publicitet za njihov krajnje diskretan stil rada.
Sve ponajviše upućuje na to da je početak istiskivanja dolara iz finansijskih operacija zemalja BRIKS-a izazvao toliki potres u globalnim ekonomskim tokovima da Zapad skida rukavice i da bi, kako veli Fridman, moglo biti krvi. Naravno, ne samo ruske.
U tom kontekstu i predsjednik supersile ispada mali igrač sa kojim se poigravaju globalni centri moći. A u svakom slučaju postaju neumjesne rasprave da li se Tramp samo taktički povukao jednako kao i nade da će, kada konsoliduje svoju vlast, nešto promijeniti u spoljnoj politici SAD i EU.
(Agencije)
