Home / ZANIMLJIVOSTI / Ispovest mladića koji je pokušao samoubistvo..

Ispovest mladića koji je pokušao samoubistvo..

Svi mi prolazimo kroz momente kada mislimo da život nema smisla, ali je, prema zvaničnim statistikama, u Srbiji previše onih koji u trenutku bezizlaza, očaja i usamljenosti izvrše samoubistvo.

covek-samoubicaFoto: SHUTTERSTOCK

Danas, na Svetski dan prevencije samoubistva, hteli smo da vas podsetimo na to da ljude koji imaju problem treba videti, čuti i saslušati. Mnogo je takvih u našoj blizini, ali je malo onih koji bi javno priznali da su razmišljali ili čak pokušali da oduzmu sebi život. Poznajemo jednog od njih.

Strah od smrti je prevagnuo nad strahom od života. Miloš rešenje problema više nikada ne želi da potraži u samoubistvu

Kada mi je jedne večeri, pre skoro godinu dana, zazvonio telefon i na displeju se prikazalo ime Miloša Krstića, osmehnula sam se kao i obično. Miloš je jedan od onih ljudi sa kojima vam nikad nije dosadno − britak, kreativni um i duhovitost koji obećavaju uvek dobru zabavu − požurila sam da se javim.

− Zdravo Miloše − rekoh kao i uvek.
− Zdravo Olivera − otpozdravio je uz osmeh.

I kako to obično biva kad se ne čujemo mesec-dva, upitah ga šta ima novo kod njega.
− Idem na terapiju − rekao je. Pomislih − opet neka šala, trudeći se da je shvatim. Pojašnjenje mi je zaustavilo dah.
− Pokušao sam da se ubijem − rekao je kratko i jednostavno.
Tišina.

− Postoje dve vrste depresivaca − jednom prilikom mi je govorio Miloš tokom nekog razgovora. − Jedni stalno kukaju, a drugi se kriju iza maske najzabavnijih u društvu.
Miloš je, izgleda, od ovih drugih. Nikada to ne bih pomislila o njemu.
Ovo je priča o Milošu Krstiću, mom prijatelju koji se ne stidi da kaže da je pokušao da prekine život.

HTEO SAM SAMO DA SE SVE ZAVRŠI

Titravi zvuk bolničkih aparata, koje je čuo kao u daljini, prvo je čega se seća nakon buđenja na VMA.
− Nisam znao da li sam živ ili mrtav − kaže Miloš (30). − Čuo sam nepoznate glasove i baš sam se uplašio. Nisam znao gde sam i šta se dešava. Lekar je prišao, pitao me jesam li dobro, mogu li da ustanem. Uspeo sam da odem do toaleta. Kad sam se pogledao u ogledalu, zaprepašćen, pomislio sam „od ovog nema goreg“.

Mesecima pre toga Miloš je osećao nezadovoljstvo, bespomoćnost, bezizlaznost… Gomilalo se godinama − posao, novac, emotivni problemi… Svađa sa sestrom, ton njihove rasprave i osećaj da on nju uopšte ne zanima, bili su okidač. Tog jutra, kada je sestra posle svađe izašla iz kuće, bes ga je potpuno obuzeo, kako kaže. Polomio je sve u svojoj sobi.

− Želeo sam samo da se sve već jednom završi − seća se. − Uzeo sam gomilu tableta koje sam pronašao u kući, popio ih i zaspao.
Na sreću, sestra se vratila kući brzo. Stigla je na vreme da ga spasi.

Miloš je, kako kaže, i ranije razmišljao o samoubistvu, a sa 16 godina mu je bio najbliže. Tada ga je takođe spasila srećna okolnost, stric je ušao u sobu dok je iz fioke vadio pištolj. Kada je ponovo čvrsto bio odlučio da prekine taj besmisleni život, želeo je da „pokaže svima“, pokušao je svoje najbliže da kazni.

Otac mu je umro nekoliko godina pre toga, a sa majkom i sestrom kao da je odnos bio potpuno razrušen. Razočaranja, nepoverenje, nemogućnost normalnog razgovora − trajalo je to godinama i kao da više niko tu nikoga nije želeo da sasluša, čuje, razume.

− Posle nekoliko dana došle su, zajedno sa mojom najboljom prijateljicom, da me izvedu iz bolnice. Do tada nisam lekare ni pitao za njih. Krivio sam ih za ono što mi se desilo, jednim delom. Sećam se da su bile zabrinute − izgledale su isprepadano. Nisam se obradovao što ih vidim. Hteo sam samo da odem odatle, da jedem, spavam, spavam, spavam… − kaže Miloš.

Sa majkom i sestrom je odmah otišao na psihijatrijsku kliniku „Dr Laza Lazarević“.
− Sedim u čekaonici sa raznim ludacima. Neki deda viče, sav krvav, sa lisicama na rukama. Muka mi je od svega − dokle sam došao − mislim u sebi. Tad mi je palo na pamet da bi bolje bilo da se nisam ni probudio − ne krije Miloš.

− Za razliku od psihijatra na VMA, koji mi je reda radi postavio nekoliko opštih pitanja: posao, roditelji, devojka, posle čega je samo zaključio „fino“, lekar koji me je tu primio bio je zainteresovan. Međutim, nije mi ulivao poverenje i zato nisam želeo da ostanem kod njih u bolnici. Dobio sam uput za zavod u Palmotićevoj ulici.

Crna statistika

U Srbiji se godišnje izvrši oko 1.400 samoubistava, po čemu smo u svetu na visokom 13. mestu, među zemljama koje prolaze kroz tranziciju, kako kaže Branka Kordić, klinički psiholog. Ona je početkom ove godine pokrenula projekat telefonskog savetovalištva za ljude u suicidnoj krizi. Prema rečima psihologa, u poslednjih desetak godina broj samoubistava se se povećao za 60 odsto, na svetskom nivou.

− Ne čudi podatak o velikom broju samoubistava kod nas jer je Srbija traumatizovano društvo u tranziciji. Prošli smo kroz ratove, bombardovanja, krize, a niko se ovde nije ozbiljno bavio tim problemom − kaže Kordićeva, koja je osnivač Centra za životne veštine, u okviru kog je i napravljen projekat telefonskog savetovališta.

Psiholog iznosi još neke značajne podatke na osnovu istraživanja koje se odnosi na Srbiju:

− Broj samoubistava kod nas je veći od broja ubistava.
− Iza kategorije „nesrećnih slučajeva“ krije se veliki broj samoubistava.
− Osobe između 55 i 74 godine starosti su u najrizičnijoj kategoriji, kada je reč o samoubistvima.

− Samoubistva su češća među muškarcima − 70%, dok ih je kod žena zabeleženo 30%.
− U uzrastu 15-24 godine, samoubistva su najčešća kod muškaraca. Pokušaji su impulsivni i fatalni. Devojke u tim godinama gotovo da i ne pokušavaju samoubistva, ali 2-3 puta češće pate od depresije.

− U uzrastu ispod 15 godina samoubistva su veoma retka, ali je 2000. godine zabeleženo 9 slučajeva.
Za sve one koji ne znajući kako da reše životne probleme razmišljaju o tome da oduzmu sebi život, svake noći između 20 sati i 06 ujutru otvoren je broj telefonskog savetovališta 0800-201-200.

UPLAŠIO SAM SE SMRTI

Kod kuće majka i sestra se na sve moguće načine trude da mu udovolje, obigravaju oko njega po ceo dan. Miloš se oseća nemoćno, a njihova pažnja kao da još više podvlači to. Pitale bi ga one „što si to uradio?“, ali znaju da ne bi znao šta da odgovori. Želi samo da ga svi ostave na miru.
− Nisam razmišljao o tome da želim ponovo da pokušam sebi da oduzmem život jer sam se stvarno uplašio.

Strah od smrti je prevagnuo nad strahom od života. Osećao sam se kao pušten niz padinu, prihvatao sam sve što je posle mog izlaska iz bolnice usledilo. Prijemni lekar u Palmotićevoj me je prvi saslušao. Čak je spremno odgovorio i na moje šale. Osetio sam da ga zaista interesujem i da mi možda ima pomoći. Tada sam prelomio, odlučio sam da krenem na terapiju − objašnjava.

Miloš, kako navodi, nikada nije osećao da negde zaista pripada. Od njega se uvek očekivalo da može više i bolje od drugih i sam je to znao. U nekom trenutku je prestao da se trudi, nije radio dovoljno na sebi. Od odličnog učenika krenuo je da popušta u školi, fakultet nije upisao. Iako briljira u mnogim oblastima − svemu onom što ga je zanimalo da nauči, Miloš smatra da je to za njega nedovoljno. Međutim, kao da nema snage da bilo šta popravi.

− Ne shvatam kako sam posle toliko nerada u očima drugih inteligentan, zabavan, prijemčiv… Tako su me prihvatili čak i pacijenti sa kojima sam bio na grupnoj terapiji u Palmotićevoj. Prvo sam mislio „šta tražim ja ovde“, ali već posle dva dana slušanja njihovih priča i problema, prvi put sam osetio da negde pripadam. Priče su nam bile iste − kaže Miloš.

Terapija mu izuzetno prija, počinje da se trudi − najaktivniji je u grupi. Prestaje da izlazi uveče do kasno da bi bio odmoran za terapiju. Radi na svom izlečenju, tako što pokušava da razume sebe i druge. Izuzetan talenat za muziku, konačno uspeva da kanališe na pravi način. Okuplja bend i počinje da obilazi klubove. Prvi angažman, drugi… kao da su se sve kockice konačno sklopile.

− Kad se posle četiri meseca završila terapija, osećao sam se kao natčovek. Ja sad idem da pokorim svet, da sviram najbolju muziku na svetu, da budem sa najboljim ženama na svetu… Imao sam rešenje za sve probleme. Bio sam kao ispaljen iz topa − svestan je svoje tadašnje euforije Miloš. − Vratio sam se kući i svi smo osetili promenu.

Zbližio sam se sa majkom i sestrom, radio sam ono što volim i još dobijao novac za to. Međutim, posle nekoliko meseci ponovo sam osetio nezadovoljstvo, bes… − shvatio sam da ipak nisam natčovek. Grupa u Palmotićevoj je jedno, a život drugo. Ono što sam naučio trebalo je primeniti u realnom okruženju.
Bila mu je potrebna obaveza, pravi posao, a ne samo svirke.

Počeo je da radi kao konobar, što je u tom trenutku bio pravi izbor. Uspevao je da se snađe na radnom mestu i izbori sa tim da uvek postoji neki šef koji je iznad njega.
Ima i sada momenata i situacija koje nisu lake − nedeljama već ponovo pokušava da pronađe posao. Ali, gura dalje.
Misli li nekad o samoubistvu? Razmišlja kratko, pre nego što odgovori.

− Ne bih to više nikad pokušao. Sada bih na drugi način tražio pomoć. Napravio sam neki krug ljudi oko sebe sa kojima mogu da razgovaram. Nekoliko prijatelja, majka i sestra. Osećam njihovu podršku. Ljudi su bitni − zaključuje Miloš Krstić.

 

Check Also

ŽIVOTNA PRIČA SRPSKOG GASTARBAJTERA: Vratio se iz Čikaga posle 23 godine, evo šta sada misli o životu u Srbiji

Mnogi ljudi iz Srbije tokom devedesetih godina otišli su trbuhom za kruhom u inostranstvo. Među …