Nakon postavljena prozapadne marionetske vlade, pokrenut novi plan za Makedoniju- Evo šta će se dogoditi…

Sada kada je nakon dvije godine političke nestabilnosti, nemira, prosvjeda, terorističkih napada i pokušaja “Obojene revolucije” u Makedoniji napokon postavljena prozapadna marionetska vlada, koju čine SDSM i koalicija albanskih stranaka, pokrenuta je medijska hajka s ciljem kako bi se pokidale sve veze Skopja i Moskve, koje zbog euroatlantskih težnji Makedonije ionako nisu bile jake, ali su bile solidne i obostrano korisne.

No, taktika koja je odabrana posredni je udar na Moskvu, a izravni na slavenske narode u Makedoniji i susjednim zemljama, prije svega u Srbiji i Bugarskoj.

Ovu je zadaću na sebe preuzeo “Centar za istraživanje organiziranog kriminala i korupcije” (OCCRP), kojeg financira Zaklada Soros, inače specijaliziran za širenje jeftinih i senzacionalističkih provokacija o ruskoj vanjskoj politici.

Ovog puta je OCCRP optužio Putina i Kremlj da se “miješaju u unutarnje stvari Republike Makedonije”, što nakon slanja raznih povjerenika i izaslanstava iz Bruxellesa i Vašingtona, te dokazanih subverzivnih aktivnosti ameičkog veleposlanika Jessa Bailya u Skoplju zvuči kao loša šala.

OCCRP i Soros sustavno “podsjećaju” na širenje informacija i dezinformacija koje su u interesu Rusije, njenoj “destruktivnoj propagandi”, “korištenju taktike soft-power“, “obavještajnim aktivnostima”, “izolaciji Makedonije od Zapada” i “zapošljavanje bivših i aktivnih pripadnika makedonske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova koji utječu na makedonske medije i objavljuju informacije o podršci Rusiji”.

Najozbiljnija optužba je iznesena protiv ruskog veleposlanika u Skoplju Olega Ščerbaka “kako Kremlj kroz diplomaciju koristi metode kulturne suradnje, promicanja ideje panslavizma i jedne pravoslavne crkve”. Posljednja optužba je proturječna sama po sebi, jer su pravoslavne crkve autokefalne, a Makedonija ima problem s dvije crkve, SPC i Makedonskom pravoslavnom crkvom, čiji legitimitet u pitanje dovode i vjerske vlasti u Beogradu, tako da u ovu tvrdnju mogu povjerovati samo oni koji ne poznaju složenu galaksiju autokefalnih pravoslavnih crkvi u svijetu, a često ni vjerski poglavari samih crkvi.

Kao rusko uplitanje u unutarnje prilike u Makedoniji se navodi osnivanje, uz pomoć ruskog veleposlanstva, trideset udruga makedonsko-ruskog prijateljstva, pa čak i Ruski kulturni centar u Skopju.

Ove nesuvisle tvrdnje su dokaz da se George Soros i njegovi suradnici i dalje plaše bilo kakvom mogućnošću ujedinjenja Slavena, iako se posljednjih nekoliko godina ovakve aktivnosti provode ne samo u slavenskim zemljama ili isključivo pravoslavnim, nego i mnogim drugim, kao na primjer šiitskom Iranu ili katoličkim zemljama Latinske Amerike. Naravno, više pozornosti se posvetilo vezama s Grčkom, Ciprom, Gruzijom, Armenijom, Rumunijom, Moldavijom i drugima

Soros očito ne zna kako je ideja pomirenja i suživota Slavena u tom dijelu Evrope bila moguća zbog povijesnog pomirenja Beograda i Sofije, jer su točno 60 godina, od 1885. do 1944. godine, brojni ratovi potresali to područje i vodili se na teritoriju Makedoniju i zapadne Bugarske, kao i zbog teritorijalne ekspanzije Srbije u smjeru Grčke, kada je ubijeno na stotine tisuća vojnika i civila. Ništa manje ljudi nije poginulo ni u bugarsko-grčkom oružanom sukobu, opet zbog Makedonije i Trakije. Soros je očito prestrašen činjenicom da Balkan može uskoro prestati biti europska i globalno “bure baruta” koje se može potpaliti u bilo kojem trenutku.

Svako zna da među svim balkanskim državama najveći potencijal za raspirivanje sukoba danas ima samo Republika Makedonija. Ne samo zato što je za vrijeme raspada Jugoslavije prošla bez rata. Naravno, bilo je vojnih sukoba u proljeće 2001. godine, te oružanih napada 2015., ali se oni ne mogu usporediti s ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu.

Međutim, ekstremistički i teroristički potencijal u zemlji je očuvan, a dodatni udar na stabilnost zemlje može biti poraz ISIL-a u Siriji Iraku i povrat militanata s bojišta na Bliskom istoku.

Opet ćemo podsjetiti na Čehova, koji je pisao da, ako u prvom činu dame na zidu visi puška, ona bi u posljednjem trebala i opaliti. Soros očito vjeruje da je njegova puška na makedonskom zidu, iako zahrđala, još uvijek nabijena i mora zapucati, a sve njegove planove, naravno, “ometa uplitanje Kremlja u unutarnje poslove zemlje”.

Mogućnost etničkog i vjerskog rata u Makedoniji bez sumnje postoji. Zapravo, još od 2001. godine ona nikada nije uklonjena. Incidenti sa smrtnim slučajevima se događaju sa zastrašujućom pravilnosti. Osim toga, davno se dogodila razmjena kuća i stanova između Bugara i Albanaca iz Tetova iz Bitole. Dakle, severozapadni dio Makedonije se pretvara u etnički homogeni teritorij Albanije i ne postoji nikakva šansa da se taj proces zaustavi.

Međutim, provokacije poput članaka koje objavljuje OCCRP idu u smjeru razbijanja jedinstva slavenskih naroda, posebice Bugarske i Makedonije. Rusija je 1877. i 1878. suđelovala u oslobođenju Bugarske i imala oko 200 000 žrtava, zahvaljujući kojima danas postoje ove dvije države.

OCCRP je objavio dokument koji navodno predstavlja novo izvješće mladog ravnatelja Zavoda za sigurnost i obavještajne poslove Vladimira Atanasovskog (34). O njemu se malo zna. Rođen u Delčevu, a navodno je bliski rođak prvog potpredsjednika i bivšeg premijera Makedonije, Ljubča Georgievskog. Atanasovski je dobio bugarsku putovnicu i živi u jugozapadnom bugarskom Blagoevgradu. Suđelovao je radu u financijske obavještajne službe, borbi protiv korupcije i pranja novca.

Njegovi prethodnici, Sašo Mijalkov i Ljubčo Andonovski, bili su prisiljeni otići s dužnosti zbog političke situacije. Kome za svoj dolazak u Skopje treba zahvaliti Vladimir Atanasovski nitko ne zna. Treba pričekati i viđeti, jer će to biti nemoguće sakriti.

Izvješće koje je objavio sadrži uplitanje u politiku Makedonije političara srpskog porijekla Marka Milačića. Na optužbe da je susreo s ruskim diplomatima, Milačić je duhovito odgovorio da se susreo i s američkim kolegama. Međutim, može li biti normalnijih aktivnosti od javnih sastanka političara bilo koje opcije s diplomatima stranih zemalja, a pogotovo ako su “na istoj liniji”? Zar nije gotovo praksa da hrvatski, srbijanski, bosanski, makedonski i političari svih drugih zemalja odlaze na sastanke a stranim diplomatima, iako su mjesta sastanka najvećim dijelom američka veleposlanstva, a nekada i neutralni tereni kao veleposlanstvo Nizozemske ili druga. Kada se sastaje s ruskim diplomatima, to je ravno veleizdaji.

Vladimir Atanasovski je sastanke nazvao “jasno politički motiviranim” i na njima se dogovaralo kako će makedonske sigurnosne službe “đelovati u širenju propagande”. Na udaru su se našli čak i počasni konzuli Ruske Federacije u Ohridu i Bitoli.

OCCRP financiraju i podržavaju američki State Department, Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID), američka Nacionalna zaklada za demokraciju (NED) i, naravno, Soroseva Zaklada Soros “Otvoreno društvo”. Svi oni se praktično financiraju iz jednog proračuna.

Dugogodišnji izvršni direktor “Otvorenog društva” u Skopju i ključna Soroseva figura u Makedoniji, profesor Vladimir Milčin, žalio se bugarskim medijima “kako je jedna od omiljenih meta za napad u zemlji”. Međutim, prešućuje činjenicu da su ga 1990. godine i bugarski i makedonski nacionalisti optužili ga za suradnju s jugoslavenskim tajnim službama, te da je “posredni krivac” za čistke nakon oslobođenja Makedonije i Bugarske 1944. Nakon tog razdoblja su svi intelektualci, gotovo bez iznimke, surađivali sa službama države sigurnosti SFRJ, jer je to bio i jedan od preduvjeta za izgradnju karijere, pa tako i za danas gorljivog liberala Vladimira Milčina.

Vladimir Milčin priznaje kako je od “Otvorenog društva” dobio novac za stvaranje neovisnih medija zemlji i za obrazovne programe za Rome. Stvorio je 30 nevladinih organizacija, od kojih su sve suđelovale u nedavnom svrgavanju bivšeg premijera Nikle Gruevskog.

“Međutim, postoje i ljudi koji su napravili karijeru u Zakladi Soros, a zatim pobjegli u Austriju, Njemačku ili Kanadu. Među njima je bio aktualni predsjednik Ivanov, koji nas sada progoni”, kaže Milčin.

Moglo bi se reći i da je raskol Tita sa Staljinom 1948. bio razlog zbog kojeg se u nas nije u Moskvu gledalo kao na pouzdanog partnera i zbog toga su mnogi 1990. potrčali u redove Sorosevih zaklada i nevladinih udruga, a posebno članovi vladajuće Socijaldemokratske stranke Makedonije (SDSM), koji su se na tekovinama “Rezolucije Informbiroa” iz 1948. pozicionirali kao ruskih neprijatelji i pristaše demokratskog Zapada, što je paradoks koji nije vrijedan komentara.

Izvješće također sadrži optužbe protiv tajne službe Srbije, “koja radi na potkopavanju integracija i zbližavanja Skoplja i Zapada”. Čak se tvrdi da su ruski obavještajci u Makedoniji nalogodavci njihovim bugarskim i srbijanskim kolegama, koji đeluju iz vlastitih zemalja.

Zanimljiva je tvrdnja “da srpske obavještajne službe u Makedoniji podržavaju antizapadne i proruske skupine i surađuju s nacionalistima”, što je otprilike isto kao u Crnoj Gori, kada su ruski i srpski obavještajci s lokalnim pomagačima htjeli provesti državni udar i spriječiti Crnu Goru da svojim ulaskom ojača NATO pakt. Čak i u optužbama je primjetan očit nedostatak mašte i jedne te iste se koriste za sve slučajeve i sve prilike.

Međutim, izvješće ne pojašnjava jesu li ti nacionalisti u Makedoniji antizapadna i proruski. Jesu li moguć bugarski ili makedonski jezik? Stavite ih u jedan koš je potpuno besmisleno, jer se oni naprosto ne podnose. To je posebno vidljivo na obljetnicama poput 9. listopada i 11. siječnja, kada su bugarski nacionalisti iz VMRO izvršili atentat na jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića i na tadašnjeg državnog tužitelja Velimira Preljića u Skopju. Svake godine na ta dva dana bugarski nacionalisti obilježavaju prigodne događaje, ali i makedonski pa dolazi do masovne tučnjave. I svi oni su rusofil?!

Iako je teško potvrditi istinitost navoda iz ovog izvješća, novi ministar vanjskih poslova u vladi SDSM, bivši aktivist VMRO, Nikola Dimitrov, je bio prisiljen dati izjavu. Naime, izvješće prilaže i nesporan dokaz da je u nedavnom upadu u Sobranje suđelovao obavještajac Srbije, časnik Goran Živaljević.

Ministar vanjskih poslova Makedonije Dimitrov je rekao: “Srbija se miješa u unutarnje poslove Makedonije. Ja ću pokušati zatvoriti taj problem sa Srbijom bez skandala. Međutim, ovo nije dobar početak ni za njih ni za nas. U Sobranju se pokušao provesti udar, koji nije uspio. Ne može vaš zaposlenik biti dio gomile koja je uletela u parlament, a da vi kažete da se ne miješate u naše unutarnje stvari?! Jasniji primjer miješanja u unutarnje stvari druge države se ne može naći!”

I ovđe imamo srpskog obavještajca koji izravno suđeluje u navodnom prevratu, kao što je bio slučaj s Aleksandarom Sinđelićem u Crnoj Gori. Što seiz svega može zaključiti? Ili je srpska BIA puna amatera, koji pojma nemaju kako se rade osnovne stvari u obavještajnoj zajednici, ili su Goran Živaljević u Sobranju i Aleksandar Sinđelić u Crnoj Gori tamo bili baš zato što su trebali biti i morali su biti viđeni i snimljeni. No, to je pitanje na koje samo mali broj ljudi može dati odgovor.

Treba imati na umu da je Nikola Dimitrov bio pod pritiskom Zaklade Soros i američkih tajnih službi. Prvo, antisrpski stavovi su tradicija u obitelji Dimitrov. Njegov otac, profesor, doktor povijesnih znanosti i kao ministar kulture, a zatim ministar znanosti i obrazovanja, te makedonski ambasador u Moskvi, borili su se za emancipaciju povijesti i kulture makedonskih Bugara i tvrdio je da trpe zbog srpskog i jugoslavenskog utjecaja. Za oca Nikole Dimitrova je to bio najveći uspjeh i stekao je veliki ugled među probugarskom inteligencijom u Skopju.

Nikola Dimitrov je ranije, kao i njegov otac, pripadao VMRO, a onda je počeo oštro kritizirati vodstvo stranke. 2015. se pridružio skupu u organizaciji tadašnjeg oporbenog SDSM-a i na kraju je završio ministar vanjskih poslova u vladi takozvanih socijaldemokrata Zorana Zaeva.

Glavni razlog za ovu evoluciju je obično obiteljsko suparništvo Dimitrova s vladajućim klanom u stranci VMRO. Njegov stric je počeo đelovati na početku razvoja neovisne Republike Makedonije. Kao što je gore navedeno, u prvoj makedonskoj vladi, koju je sastavio VMRO, ministar kulture je bio Dimitar Dimitrov. Ministar unutarnjih poslova je bio je Jordan Mijalkov, ujak bivšeg premijera i čelnika VMRO Nikole Gruevskog i otac bivšeg šefa tajne službe i člana vodstva VMRO Saše Mijalkova.

Jordan Mijalkov je poginuo u misterioznoj prometnoj nesreći. Do sada u Skopju o tome možete čuti različite procjene. Da je bio bugarski patriot i nacionalist, ali i da je bio agent sigurnosnih službi bivše Jugoslavije. Međutim, ostaje činjenica da su njegovi nasljednici, Gruevski i Mijalkov, vodili politiku približavanja sa Srbijom, posredno i s Rusijom, dok je Dimitrov uvijek bio sklon Zapadu.

Iz navedenog se može zaključiti samo da je rizično davati bilo kakva predviđanja za Makedoniju. Činjenica je da OCCRP, USAID, američka Nacionalna zaklada za demokraciju i “Otvoreno društvo”, osim što igraju na kartu podijele između Makedonaca i Albanaca, ođednom raspiruju stare strasti između Makedonaca, Srba i Bugara, vjerojatno uskoro i Grka, i to u svim varijantama gđe god je to moguće. Cilj je, naravno, razbiti jedinstvo na određenom području, što je omiljena strategija u nametanju hegemonije. Hoće li u tome uspjeti i u kojem će se smjeru razvijati situacija, teško je predviđeti, ali ćemo pozorno pratiti što se događa, jer o miru u Makedoniji ovisi mir i na cijelom Balkanu, možda i šire.

(logicno.com)